ratkom.net: potraga za nepoznatim

Neznam kako vi, ali ponekad imam osjećaj da mi je ova informatička struka otela hobi. Kada sam bio u školi, informatika je izgledala kao dobro i zabavno vrijeme (ZX81, ZX Spectrum, QL…) i pretvorila se u hobi koji se opet pretvorio u … posao. Danas je to više ekselica i reportinga nego što je to "stvarne" informatike, pa se ponekad izgubio osnovni smisao, a čemu sve to.

Ponekad se pojavi vijest ili komentar koja vas vrati u to vrijeme, kada je informatička tehnologija bila nešto neviđeno i kada ste svakim klikom na tipkovnicu otvarali novi svijet, tada manje dostupan, zagonetniji i čudniji. Eto danas sam naletio na sljedeći video koji je zapravo reportaža iz emisije CBS 60 Minuta. Što reći, nego, kliknite i gledajte. A zatim komentirajte.

Watch CBS Videos Online

Ima  smisla, zar ne? Ako još o tome dvojite samo pročitajte komentare na stranici koja originalno prikazuje video: http://www.cbsnews.com/video/watch/?id=4564186n  – pročitat ćete ljudske nade, želje i molbe. I očekivanja koja imaju od informatike (i nas informatičara, koliko to gordo zvučalo).
I moram dodati: napravljeno dijelom i na Microsoft platfomi. Idem radit nešto pametno .

Najbitnije je pitanje, naravno, što nas očekuje u novoj godini? Iako je uvijek nezahvalno davati prognoze ovog tipa, jedno je jasno: možda ćemo manje raditi na remenu (stezanje) a više na mišićima (raspodjela energije). Naime, ne jedan konzultantski pregled upućuje na to da je došlo vrijeme pametnog razmišljanja o tome kako koristimo svoje IT sustave i prestanemo rješavati probleme količinama. Jedan od zanimljvijih je McKinsey Global Survey – iako bi odgovore mogli napisati i sami, zgodno je razmisliti o tome što nas očekuje u IT svijetu (naravno, ovo pišem s vendorske perspektive – ako ste krajnji korisnik, prihvatite ovo kao otvoreno razmišljanje).

izvor: “IT in the new normal”, McKinsey Global Survey results, December 2009

1. Poboljšanje učinkovitosti u razvoju i održavanju aplikacija. No, napokon su aplikacije došle na svoje mjesto: nažalost iz prilično negativne perspektive. Priznajmo sami sebi: nismo baš dobri na ovom polju – aplikacije i dalje nastaju prilično “nekontrolirano” bez obzira na to što smo investirali u razvojne timove. Očigledno nismo dostigli kritične nivou “Application Lifecycle Managementa”, gdje se možda još uvijek više fokusiramo na izradu aplikacije (dakle, samo kodiranje), ponekad i na prikupljanje zahtjeva… Kategorije kao što su upravljanje kvalitetom, postavka i nadogradnja aplikacija, uvođenje krajnjih korisnika u promjene i slično, i dalje su, u većem broju slučajeva, misaona imenica. Nema se ovdje što puno za razmišljati: korisnici će inzistirati na kvaliteti softvera. Ali i na penalima ako stvari ne rade kako treba. I na mogućnostima da se aplikacije “učlane” u veće sustave za praćenje rada (nešto tipa Microsoft System Center proizvodi). I na jednostavnoj nadogradnji koja ne traži da je sustav offline cijeli dan (ili noć). I slično. S druge strane vjerujem da će vendori morati napraviti pritisak na svoje razvojne timove. Podignuti kvalitetu. I investirati već jednom u razumjevanje grupnog rada i alata koji ga podržavaju.

2. Smanjenje projekata i aktivnosti. Pa, ne bih rekao smanjenje projekata – više bih rekao odabir onih koji nam stvarno donose vrijednost. Nevjerojatno je da sam, u svojih n godina rada u IT struci, naišao tek na par organizacija (par teži ka 1) koji provode Portfolio analize svojih projekata (mislim na IT projekte, ali i inače nije situacija baš blistava). Analiza portfelja bi morala dati odgovor “u koje projekte investirati” i naravno, pratiti to odgovarajućom metrikom. Ali takve analize uglavnom nema, nego se lista projekata temelji na … potrebama projekata koji su kao završeni, gašenju vatre poslovnih grupa koje nužno odmah moraju imati određeno rješenje te … što god uprava kaže da treba napraviti. Naravno, ima i svijetlih primjera, ali uglavnom se vrlo malo novca oslobađa za projekte koji proizlaze iz strateške naravi, a koji su optimalni iz perspektive portfelja. To ima svoje korijene i u nepostojanju strateških ciljeva ili ciljeva općenito organizacije, ali…

3. Povećana konsolidacija infrastrukture. Naravno. Problem koji već imamo odavno, a koji danas kulminira cijelim nizom rješenja, od hardverske virtualizacije do cloud computinga. Konsolidacija je nužna već nešto vremena – ali će zapravo dobro doći ne samo onima koji imaju viška sklopovlja nego više onima koji imaju manjak (kada se radi o hardverskoj konsolidaciji). Ali mislim da je ovdje bitnije fokus usmjeriti na druge dvije stvari: virtualizaciju aplikacija i desktopa te virtualizaciju u oblaku, odnosno uporabu cloud computinga kao dodatnog resursa. Mislim da i jednom i drugom kompanije ne daju dovoljno na značaju – a imam osjećaj da su te dvije / tri virtualizacijske tehnike normalni i prirodni slijedeći koraci koji dalje mogu “srediti” vašu infrastrukturu.

4. Pregovaranje o ugovorima s dobavljačima. Iako bih prirodno preskočio ovaj dio moram ga komentirati. Jedna je perspektiva sigurno smanjenje cijene – mislim da će većina korisnika biti fokusirana na to i to je kratkoročno razumljivo. No, stavio bih u taj kontekst i pregovaranje o iskoristivosti ugovora: dakle, koristimo li sve što plaćamo. Drugo, koristimo li to na ispravan način. I sigurno najbitnije: koliko VRIJEDI taj ugovor. Na primjer, da li bi prihvatili da uz povećanje ugovora od 20% (ne samo puko povećanje cijene, nego kroz nove proizvode) omogućite kompaniji povećanje prihoda od 40%? U zamišljenim apsolutnim iznosima, da li bi uz investiciju od 50.000 USD omogućili kompaniji od zaradi 1.200.000 USD (ovo su stvarni omjeri jednog projekta). ROI od 24 puta? Mislim da bi vam većina financijaša dala potvrdan odgovor. No u vrijeme rezanja troškova, malo tko razmišlja na ovaj način. Davno, kada smo bili na MBAu, jedan od predavača je rekao “Svatko može smanjiti troškove za 10%. Probajte povećati profit za 10% – to je pravi zadatak za managera”…

5. Promjena dosega projekata kako bi se smanjio trošak. Dobro, to je barem razumljivo. Tome projekti i služe – da bi se na kontrolirani način moglo upravljati isporukama. No, ovdje postoji korolar točke 2 – ako smo već pametni odradili smo to u točki 2 (odnosno, sve smo stavili na optimalnu krivulju) pa je jednostavno odrediti što se i u kojim prioritetima smanjuje. S druge strane, očekujem da će se projekti razvući upravo zbog nedostatka investicija – ali opet, to je samo odgoda ne i ukidanje.

No, pišući ove komentare gotovo da se nisam osvrnuo na “težinske” kriterije (pogledajte što se planira za slijedećih 12-18 mjeseci). Jasno je da će se nastaviti raditi tamo gdje je najbitnije i ima najviše prostora. Većina direktora neće gubiti vrijeme tamo gdje bi bilo koji efekt bio kratkoročan i zapravo, dugoročno gledano, upitan.

Mislim da je dosta i da se iz čitanja izvješća može dobro zaključiti gdje će se nalaziti slijedeća godina. Ne toliko u smanjenju koliko u optimizaciji. Optimizaciji koja zahtjeva više razmišljanja, manje jurnjave. I gledanja u postojeće resurse i snage. Cijelo izvješće McKinseya možete pročitati ovdje.

Za one koji vole, poput mene, tu i tamo razglabati o budućnosti svega i svačega (svašta nešto, rekao bi moj vrli prijatelj) sigurno je zanimljivo štivo koje je objavljeno kao rezultat istraživanja koje je organizirao Microsoft Research daleke 2007 godine.

Naslov istraživanja ujedno je i naslov ovog dokumenta: kako će izgledati interakcija između ljudi i računala 2020-te godine? I ne samo to, kako će općenito izgledati budućnost u kojoj sudjeluju računala?

Da ponovim iz uvoda istraživanja, a napisano opet davne 1966 godine:

The question persists and indeed
grows whether the computer will make
it easier or harder for human beings to
know who they really are, to identify
their real problems, to respond more
fully to beauty, to place adequate value
on life, and to make their world safer
than it now is.

Norman Cousins – The Poet and the Computer, 1966

Dakle, miš u ruke, mozak (ne na pašu, nego aktivno uključen) te klik na ovaj link (PDF) i … samo se sjetite da je odgovor “42”.

Kao što već znate, i ove godine imamo WinDayse… Razmišljajući o tome što napisati, jasno mi je da je vrlo teško napisati bilo što novo, jer je ovo događanje postalo stvarno centralno mjesto razmjene informacijskih znanja i susreta svih-koji-nešto-jesu-u-it-svijetu našeg lokalnog miljea. Slijedi službena pozivnica WinDays tima…

Krenuli smo s pripremom sadržaja za desete jubilarne WinDayse. Ukoliko niste pročitali u medijima, jedna od najvećih novosti konferencije je promjena lokacije. WinDays10 će se održati od 19.-23. travnja u Rovinju u renoviranim prostorima TDR-a. Svi konferencijski prostori (dvorane, catering, zabava) bit će u istom kompleksu što će omogućiti sudionicima brže i lakše praćenje svih konferencijskih sadržaja. Sama konferencija je podijeljena u dva dijela: WinDays Technology koji će trajati od 19.-22. travnja, a u petak 23. travnja će se održati poslovni dan. Prošlogodišnji virtualni dan neće se održati kao zasebna cjelina, već je zamišljen kao infrastrukturna podrška cijele konferencije (WinDays Online) i kao takav bit će aktivan puno prije početka same konferencije i nakon konferencije. Više o tehničkoj konferenciji i njenom konceptu možete pročitati u priloženom dokumentu te vam sugeriram da ga proučite kako biste kvalitetnije napravili svoju nominaciju.

Nominacije predavanja

Ovim mailom vas pozivamo na sudjelovanje u stvaranju sadržaja WinDays Technology konferencije. Predavanja od danas možete nominirati putem formulara koji je dostupan na adresi: http://www.mswindays.com/Stranice/NominacijePredavanja.aspx

Krajnji rok za prijavu predavanja je srijeda, 20. siječnja u 12h. Za sva pitanja možete nam se obratiti na: wd10cm@microsoft.com

Sadržaj poslovnog dana neće biti pokretan procesom nominacija, ali za sve sugestije možete nam se javiti na gore navedenu mail adresu.

Kriteriji za odabir predavanja

WinDays konferencija je poznata po kvaliteti svojih sadržaja, a za ovu desetu obljetnicu želimo tu kvalitetu dignuti na još veću razinu. Svake godine nominacija je sve više i zbog toga očekujemo da posvetite vrijeme što kvalitetnijem popunjavanju same nominacije. Ovo su najvažniji kriteriji pri odabiru predavanja:

· Kvaliteta same nominacije (sadržaj opis predavanja, tri ključne poruke te sva druga polja na nominacijskoj formi)

· Vaše ocjene s prethodnih WinDays konferencija te vaša predavanja na drugim konferencijama kao što su NT Konferenca, Sinergija, TechEd ili angažman u community događanjima kao što su KulenDayz ili mjesečni sastanci user grupa

· Kompatibilinost vaše teme s temom konferencije te kompatibilnost teme s područjem rada vaše tvrtke

· Vaše iskustvo, reference, certifikati i titule koji vas potvrđuju kao dobrog predavača i stručnjaka

Važno je napomenuti da svim glavnim predavačima plaćamo kotizaciju i smještaj za vrijeme trajanja konferencije. Gost predavačima na studijama slučaja omogućavamo pristup isključivo na vlastito predavanje. Pratećim predavačima i demo-pomagačima ne pokrivamo ni kotizaciju ni troškove.

Za sva pitanja i prijedloge možete se obratiti WinDays timu za sadržaj: wd10cm@microsoft.com

Živi bili pa se vidimo!

Prije nekoliko dana održao sam na godišnjoj PMI.HR konferenciji predavanje na temu “Emocionalna inteligencija: kako upravljati projektnim timom u kriznim vremenima” i nemalo se začudio kada ne samo da je dvorana bila puna (OK, nije bila megadvorana) nego se stajalo a i odustalo od ulaza. Upravitelje projekata stvarno zanimaju ljudi s kojima rade? Gotovo kao oksimoronska verzija rečenice alil… znali smo odavno da, u jurnjavi prema cilju, rijetko kada imamo vremena stvarno se posvetiti “mekanijem” dijelu svoje profesionalnosti.

Kod upravitelja projekata to je stvarno malo čudno – imate osjećaj da ste odgovorni za sve (ok, većinu vremena i jeste), da svi igraju protiv vas i da zapravo jedini vučete taj prokleti projekt prema kraju. Sve ostalo su vam na neki način neprijatelji – članovi projektnog tima koji ne rade onako kako očekujete, prodajna ekipa koja je prodala ono što je nemoguće napraviti i krajnji korisnici koji ionako mijenjaju svoje zahtjeve kad god se ustanu na lijevu nogu (dakle, gotovo svaki dan). No možda sam ja samo jednostavno radio na zanimljivim projektima.

Razumijevanje njihovih potreba, mogućnosti, želja i na kraju … emocija kroz koje ta svoja stanja ispoljavaju postao je ključni faktor uspjeha projekta. Zanimljivo, nismo razgovarali niti o jednom faktoru trokuta, niti o jednoj pretpostavci klasičnog uspjeha projekta, niti o jednom faktoru motivacije, nego o … razumijemo li emocije oko sebe. Iskreno, ne mislim da je to jednostavno – upravljanje projektima te to jednostavno ne uči. PMBoK se koncentrira na procese i mogućnosti, pa se razgovara o tome kako izgraditi tim i kako ga educirati… ali ništa o tome kako razumijeti emocionalna stanja (do dobro, ne samo emocionalna) tima i pojedinaca u njemu.

Zanimljivo, dotakli smo se i psihologije ali i biologije . Kad se malo udubite u teoriju emocionalne inteligencije logično završite u njenom centru, odnosno u emocionalnim prostorima mozga. Na kraju krajeva, shvatite da je za sav kaos i nered u vašem životu odgovoran jedan mali dio mozga koji se zove amigdala (vidi sliku), koji i dalje ima primarnu funkciju koju je imao još o trenutka kada nismo ni imali definiran mozak i pojavljivali smo se u jednostaničnom obliku plutajući morima prije 3 milijarde godina. Primarna funkcija koja je određivala da li napasti prijetnju ili pobjeći od nje i dan danas ima istu funkciju, ali se nažalost okruženje promijenilo. I tako danas, kada više nema sabljastih tigrova, dobijemo poriv da odalamimo šefa ili pošaljemo mail zanimljivog sadržaja te napravimo cijelu zbrku u svom životu (dobro, postoji prefrontal cortex dio mozga koji nas u tome spriječava, glumeći ono što zovemo zdravom pameti, ali o tome drugom prilikom, stvarno blog tome ne služi).

Ako vas zanima više o emocionalnoj inteligenciji, obavezno pročitajte Goleman-a, a i moju prezentaciju sa ovog eventa možete pronaći na projektura.org stranicama, odnosno u famoznoj “class 470” grupi članaka—

… nismo, rekao bih na prvu loptu. Podsjetilo me to na knjigu koju sam davno pročitao: Peter M. Senge “The Fifth Discipline”, koja ne lamentira o pojedincima nego o organizacijama. Za one koji nisu čitali: priča o poravnavanju (alignmentu) učenja ali i o promjenama koje je potrebno napraviti da bi razumjeli da bi osigurali timsko učenje – to je zapravo vještina tima koju je moguće razvijati baš kao i bilo koju drugu vještinu.

No, to me ne muči u ovom postu. Ovdje više razmišljam o tome da li smo sposobni učiti kao pojedinci i to učiti cijeli svoj životni vijek. Za početak, recimo samo da nas društvo ali i organizacije koje se bave odgojem i obrazovanjem ne pripremaju na to. Isto tako vjerujem da nas niti ne uče kako ćemo učiti. Možda se nešto promijenilo u zadnjih n godina koliko nisam u osnovnoj i srednjoj, ali, nakon zadnjeg skupa određene zajednice i dalje vjerujem da neće biti drastičnih promjena. Uveli smo pojam “Long Life Learninga” ali još uvijek ne vidim značajne pokazatelje da se društvo (i tu ne mislim politički) značajno odredilo prema tome.

Problem koji vidim je da su ljudi zaboravili učiti. I kao najbolji primjer toga primjećujem da ljudi više ne čitaju. Zanimljivo, što su manje specijalisti a više generalisti to manje čitaju. Što su generacije mlađe to se manje čita a više živi na trenutnim informacijama koje ne sadrže element znanja nego žutila. Zapažanja temeljim na cijelom niz interakcija s studentima, startupima, partnerima i općenito ekipom koja sudjeluje na raznim predavanjima – uvijek se iznova iznenadim kad na pitanje “jeste li možda pročitali…” uglavnom ne vidim podignutu niti jednu ruku.

Mislim da sam ovdje prilično pravedan – ne očekujem da su studenti pročitali knjige iz domene naprednih ekonomskih misli ili knjige koje nam nisu dostupne ili su relativno nepoznate. Ali očekujem da su, recimo, ljudi koji guraju internet startupe pročitali, na primjer, Chrisa Andersona (mislim ovdje na “The Long Tail”, ali i “Free” na kraju krajeva). Ili barem da su čuli za njega ili da su upoznati s long tail teorijom. No stvarno, rijetko tko jest, a ne vjerujem da baš toliko razgovaram s krivim ljudima . Isto tako, nekako očekujem da ljudi koji su u biznisu ipak prate nekakvu “top 10 business books listu” i da razmišljaju o tome što im poručuje “Good to Great” ili “What Got You Here , Want Get YouThere”. Ili da imaju svoje omiljene knjige za koje smatraju da su još bolje od nekih koje ja navodim (i ja npr. smatram da je Good to Great malo precijenjena ). Ali se to nažalost rijetko događa. Imam osjećaj da se pretvaramo u klasično zapadno društvo gdje njegujemo specijalizaciju ali ne i širinu. A zaboravljamo da su upravo zbog te širine naši ljudi i uspješni kada rade vani.

Ponekad je problem što nemamo vodič kada što čitati. Na primjer nedavno sam pročitao “The Goal: The Process of Ongoing Improvement” Eliyahu M. Goldratt-a i prvo što sam pomislio nakon 100 stranica: šteta što ju nisam pročitao kada sam bio u kasnim dvadesetim. Mislim da bi prije krenuo u usvajanje nekih praksi i razmišljanja o tome što nam je za činiti i kako o tome razmišljati. Ali tko je tada uopće znao za ovu knjigu – netko jest, ali eto, ja sam ju uspio mimoići.

I zadnje: neke knjige, barem iz informatičke perspektive, čine se manje bitnim nego što to misli ostatak svijeta. Tipični primjer mi je “The World is Flat” koja je dugo bila na broju jedan i još uvijek se zadržava visoko na top listama. No, kad sam je otvorio i pogledao sadrržaj … “Outsourcing, Offshoring, Uploading…” nekako mi se činilo da mi tu znamo puno više (jer smo globalna industrija) nego možda neke druge, klasične, industrije koje to tek otkrivaju. NIje da je loša knjiga, samo… više sam očekivao. Moj prijatelj Vjeran i ja smo obično razmjenjivali iskustva već nakon 100 stranica – zaključili smo da većina knjiga ne zaslužuje dalje čitanje i da je (barem u domeni business knjiga) većina njih ispucala svoju ideju već na početku i sve ostalo je… case studies.

Dakle, pitanje je: učimo li i dalje? Razvijamo li se onako kako očekujemo? Koja su vaša iskustva? Imate li svoj omiljeni put saznavanja (learning path) kojeg pratite? Ili svoju omiljenu listu bitnih i značajnih knjiga i tekstova?

A opet, možda previše očekujem.

Kad sam se već uhvatio pisanja oko konkurentnosti što našeg gospodarstva općenito, što potencijala pojedinih područja i gradova, red je dati komentar i na objavu koja se dogodila baš danas, a to je rezultat studije koju je objavio ugledni Economist Intelligence Unit, a koja daje rezultate istraživanja o konkurentnosti u IT industriji – tako se ovdje nalazi i Hrvatska, pa se možemo uporediti s ostalim zemljama u regiji ali i svijetu.

Evo kratkog izvatka iz objave koju možete pronaći na stranicama BSA:

Prema rezultatima istraživanja o konkurentnosti u IT industriji za 2009. godinu, Hrvatska je s rezultatom od 38.3 poena plasirana na 37. mjesto od ukupno 66 zemalja diljem svijeta. U odnosu na zemlje u užoj regiji, Hrvatska je u 2009. ostvarila najveći napredak – za 4 mjesta gore na ljestvici (od 41. u 2008. na 37. u 2009). Usprkos tome, u Istočnoj Europi Hrvatska i dalje zauzima deseto mjesto od ukupno 15 zemalja. Najbolje uvjete za razvoj IT konkurentnosti u svijetu imaju SAD (78.9/100 poena), Finska (73.6/100 poena) i Švedska (71.5/100 poena). Ovo su samo neki od rezultata studije koju je provela ugledna analitička kuća Economist Intelligence Unit, a sponzoriralo međunarodno udruženje proizvođača poslovnog softvera Business Software Alliance (BSA).

Dakle, pojednostavimo: iako nam je konkurentnost države sve gora i gora, izgleda da se barem mi, IT industrija, pokušavamo oduprijeti općem stanju u kojem se nalazi naše okruženje. Imate li osjećaj da je tako? Rekao bih da postoje naznake da je čak i našim IT tvrtkama tržište prilično dinamično: tvrtke se kupuju i prodaju, poslovanje se ne širi samo na regiju nego i globalno. Da je jednostavno u trenutnom okruženju – nije. Ali, ovo bi sigurno mogao biti dobar pokazatelj za državu gdje treba investirati. Dakle, ako negdje vrijede poticaji – onda je to sigurno IT industrija… Ajmo, što se čeka?

Evo i izjave Mladena Vukmira, glasnogovornika BSA u Hrvatskoj:

„U današnjem gospodarskom okružju, podrška jakom tehnološkom sektoru važnija je no ikad. Tehnologija može pokrenuti oporavak gospodarstva i stvoriti dugoročni gospodarski rast,“ rekao je Mladen Vukmir, glasnogovornik BSA u Hrvatskoj, te dodao: „Tijekom protekle godine, Hrvatska je poboljšala poslovnu okolinu, IT infrastrukturu, razvoj i istraživanja te – ukoliko Vlada Republike Hrvatske prihvati sugestije iz studije – u nadolazećim godinama očekujemo daljnja poboljšanja i još bolji plasman Hrvatske u ovom istraživanju.“

Studiju možete pronaći i downloadati na stranicama BSA…

Riskirajući da otvorim opaku zabavu, ne mogu izdržati… pročitao sam nedavno istraživanje Forrestera oko toga kako i što radi Information Worker, i tamo samo zapazio jedan zanimljiv detalj, a odnosi se na moju nedavnu teoriju kako mi, Generacija X u krizi srednjih godina, možda pokušavamo shvatiti Web (pogotovo Web 2.0) bolje nego Generacija Y – i time dokazujemo svoju krizu . Ne mogu prenijeti cijelo istraživanje, ali mogu komentirati rezultate:

Nakon ovog izvješća, dodajmo još nešto: možda sam u krivu. Možda mi, Generacija X samo drugačije (bolje) koristimo Web 2.0 nego Generacija Y. Možda smo produktivniji, bolje dijelimo informacije (i zahvaljujući iskustvu, možda dijelimo PRAVE informacije, možda jednostavno znamo više pa više možemo i podijeliti.

Možda će Gen Y koristiti FB za različite zgode i nezgode, slike s partija, dijeljenje medijskih zapisa i jednostavno komuniciranje s svojim prijateljima. Ili jednostavno iz dosade upisivati postove dok sjede u kinu (film možda i nije tako zanimljiv).

Generacija X želi iskoristiti Web drugačije – primarno za posao ili profesionalnu karijeru kakva god ona bila. Možda se stvarno trudimo da post ima smisla – da da neku poruku ili prenese neko znanje, otvori nekakvu kvalitetnu diskusiju itd… Koristimo li to za privatne potrebe? Daleko manje, rekao bih. Možda smo i prirodno zatvoreniji od Gen Y i nije nam od interesa da netko zna i razumije zašto i kako trenutno planiram obiteljsko ljetovanje. Ipak tu ima i male djece u obitelji.

Zapravo mi ovo ima smisla: većinu moje generacije Twitter više izluđuje nego smeta – u čemu je POANTA cijele priče? Čemu to služi, pitanje je koji su mi mnogi postavili. Isto tako, gledam kako Gen X pokušava napraviti nekakav smisao od Twittera i FB, pa kreiraju razne kampanje i promotivne akcije, prate događaje i slično. Ima li to smisla? Ima. Odaziv postoji, pitanje je koliko je relevantan – tu još nemam nekakve čvrste pokazatelje.

S druge strane Gen Y upravo ovo ne traži. Mislim da ne traže smisao postojanja, oni ga jednostavno koriste. Ponekad ga koriste, iz naše perspektive, iritantno (koga još zanima 100+ twit postova gdje sam, što radim, kako radim, što mislim… pogotovo ako sam samozvana zvijezda blog/post prostora) i nepotrebno (ponekad sam blizu neke ljude isključiti jer na silu pokušavaju biti “moderatori” ili kako to popularno zovu “manageri” kanala. Ali valjda su to njihova pravila ).

No, u svakom slučaju – tisuću cvjetova, zar ne.

… sve ostalo je sr***, rekao bi stari nepoštovatelj Kubertenove ideje. No, čemu osvrt? Izašla je još jedna studija vezana uz globalnu konkurentnost: World Economic Forum: The Global Competitiveness Report 2009 – 2010 i mediji su puni vijesti kako eto, opet smo potonuli na svjetskoj listi. Nije da smo ikada i bili neznam koliko visoko (ili nisko, ovisno kako gledate, ove godine smo na 72 mjestu što je pad od 11 mjesta u odnosu na prošlu godinu), ali ovo je stvarno zapanjujuća činjenica. Navodno je cilj Hrvatske bio ući u prvih 50 zemalja ali netko je očigledno krivo shvatio smjer kojem treba ići. Specifične podatke za Hrvatsku možete pronaći ovdje, a možete pročitat i službeni stav Nacionalnog vijeća za konkurentnost, koje obećava da će biti praktičnije u budućnosti… jer ionako nitko ne čita njihove preporuke.

Je li situacija toliko loša? Priznao bih da jest, država nam teško funkcionira, i tu ne gledam samo trenutnu recesijom poduprtu situaciju, nego općenito promjene u strukturi koje se nisu dogodile kada su se trebale. Nije stvoreno okruženje koje je stimulativno ali i regulatorno u isto vrijeme – nema jasne vizije i strategije (mada nekoliko agencija ili ministarstava navodno brine o tome).

Možemo li bolje? Rekao bih – moramo. Ako slijedeće godine potonemo za još koje mjesto, biti ćemo valjda na razini Sudana. Ili što ja znam gdje, da sad ne uvrijedim nekoga. Zanimljivo je da zapravo ne tonemo – jednostavno drugi bolje plivaju od nas. Kao u starom vicu – drugi trče brže od nas – to je dovoljno da bi se izbjegao medvjed. Zašto drugi uče brže i bolje od nas? Zašto više nismo konkurentni (jesmo li ikada bili) s bliskim zemljama kao što su Rumunjska ili Bugarska? Zar je to toliko teško? Ne znam, znam samo da su Slovenci opet skočili za 5 mjesta naprijed…

Čisto za zapisnik, prvo mjesto zauzima Švicarska, po prvi put ispred USA – odmah sam se sjetio svojeg prijatelja Dejana Fore koji je u Švicarskoj i koji je nedavno žestoko komunicirao na FB po pitanju kako je raditi u Švicarskoj a kako u Hrvatskoj… eto živi dokaz da to nije niti vrijedno upoređivanja . Ali, moj pristup je ponešto drugačiji: umjesto za odlazak, ja zastupam ostanak – idemo srediti stvari jer to jednostavno moramo. Stara poslovica kaže: ako želiš biti dobar manager, onda otiđi u lošu tvrtku. A takvu neće biti teško pronaći kod nas.

BTW: onda nije ni čudo da su gospodarstvenici, barem ono malo što ih je ostalo a da nisu povezani s aferama ili marifetlukom, krenuli (ako) osnivati svoju stranku. Jer kad neće milom (država regulira) onda će silom (samoregulacija ). Jesu li to oni isti ljudi koji sjede u Nacionalnom vijeću za konkurentnost? Kad može u Splitu, može valjda i drugdje – gdje su sada oni koji tvrde da je Kerum varijanta samo pojedinačni slučaj?(Rekao bih da je ovo sada hipotetsko pitanje, kako ne bi morao obući … ali za svaki slučaj #flame suit on#).

Dodatak 10.09.

Da je tema zanimljiva znam i sam, ali da smo kao narod toliko skrenuli u nepoznavanju… nevjerojatno. Evo recimo današnjeg “glasa naroda” – Web anketa Jutarnjeg lista. Na pitanje: “Hrvatska je pala na 72. mjesto na ljestvici konkurentnosti. Tko je kriv?”, narod odgovara ovako:

Pa tko sad može razumjeti hrvatski narod? Čak 54% kaže da je za sve, pa tako i konkurentnost, kriva globalna kriza? Za konkurentnost? Ponavljam, za našu konkurentnost u odnosu na druge zemlje? Za zakone, regulaciju, akcije, investicije, razvoj… kriva je globalna kriza?

Nažalost, to je realna slika poznavanja situacije te vjerovanja državnim i inim pričama kako smo eto, puno bolji no što se to misli, i kako uvijek postoji netko tko je recimo, kriv za sve.

Dakle, ako ste, nažalost, imali prilike gledati utakmicu Engleska – Hrvatska (da vas podsjetim, 5:1), znate da je za sve krivac globalna kriza. I povijesna nesklonost Engleza prema Hrvatskom narodu. I naravno, leptir koji je krilima prije 8 mjeseci zamahnuo iznad Filipina.

I ovdje ne mislim samo kako smo ostarjeli godinama, nego kako nas je pojela tehnologija i njena uporaba, kao je tehnologija kreirala sasvim novi (bolji? drugačiji?) sloj ljudi koji su nas … učinili irelevantnima. Baš kao što smo mi to napravili generaciji koja nije prihvatila Internet .

Tipični sam predstavnik Generacije X. Ako pogledate malo po wikipediji, saznati ćete da je moja generacija nastala krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih. Generacija smo koja se još uvijek sjeća prošlilh vremena i sindikalnih ljetovanja po Jadranu, nedostataka goriva ili čekanja u redu za kavu i/ili banane. Odrasli smo na grunge muzici (u Seattle se tada putovalo ne zbog Microsofta) i preživjeli prvi dot com bum, jer ga, srećom valjda, nije niti bilo ne znam kako u našim krajevima. Generacija smo tehnoloških lidera koja se na sve to zakačila s ZX Spectrumom ili C64, maštala o Amigi i završila na PC računalima.

Pa… upoznali smo nedavno Generaciju Y. Za razliku od nas, ovo je ekipa koja je nastala krajem sedamdesetih do početka devedesetih. Danas imaju manje od 20+ godina, i stvari percipiraju na drugačiji način. Vrlo rado mijenjaju poslove – ne žele se uklopiti u postojeću korporacijsku kulturu i traže da se korporacija prilagodi njima. Koriste tehnologiju na sav mogući i nemogući način – ne zato jer je to hip i fora, nego zato što… pa jel postoji uopće život bez toga? Generacija je to koja je odrasla na Harry Potteru, Transformerima, Ninja kornjačama i slično.

Zanimljivo je koliko se moja generacija trudi ostati “napredna”. Prihvatili smo sva čuda svijeta koja je donijela Generacija Y, živimo na facebooku, twitteru (mail i chat su tako…. šezdesete), razgovaramo o social networkingu i semantičkom webu, pokušavamo biti na valu drugačije komunikacije i tehnologije. Ali nije jednostavno, a izgleda nije niti baš prirodno. Toliko je zapravo neprirodno, da Generacija Y pomalo odustaje od “svojih” kanala i traži nove oblike komunikacije u kojima moja generacija još niti ne sudjeluje. Jeste li čitali kako ekipa odustaje od facebooka samo zato što se i njihovi roditelji nalaze tamo?

Zanimljivu priču o tome donio je i časopis Fast Company: “Why I love my Gen Y Assistant?”. So true. Najbolji mi je citat:

. She’s not really into the 9 to 5. She’s more of a 24/7 kind of girl. If I email my assistant at 11 p.m., she responds. If I unintentionally interrupt her dinner, she isn’t caught off guard. She’s attached to her iPhone, and as her employer, I reap the benefits. Sure, there are a few catches. For instance, when I say Sunday night deadline, that may mean a little after midnight or even 2 a.m. Monday morning. But overall, her 24-hour work schedule works to my advantage.”

Podsjetilo me na ljude iz moje generacije koji pokušavaju biti prisutni na twitteru 24/7. So hard… isn’t it?

Dakle, negdje smo oko četrdesete. I lagano smo spremni za (tehnološku) mirovinu. Mada i dalje mislimo da smo glavni – zapravo smo potpuno irelevantni Generaciji Y. Čak nas ne moraju ignorirati a niti im ne smetamo. Jednostavno smo relikvije prošlog vremena, ma što mislili o tome… Nije ni čudo da sam jučer igrao Boulder Dash na računalu

A vi?