ratkom.net: potraga za nepoznatim

Pišem ovo više kao nastavak posta Stjepana Zlodija (*) na njegovom blogu, s kojim se u potpunosti slažem i koji vjerojatno postavlja pitanje koje je, ono, majka svih pitanja. Gdje su podaci i zašto im ne možemo pristupiti?

Razumljivo je da se podignulo dosta prašine od kako je nova ekipa zasjela na svoja mjesta – očekivanja su velika a vrijeme strpljenja prilično malo. Živimo u doba kada se stvari odvijaju daleko brže do što smo i mogli zamisliti, a zahvaljujući globalnosti, možete jako dobro vidjeti kako se i što radi u drugim zemljama. Vrlo je lako složiti ideju kako bi otvorili podatke, vrlo je lako donijeti uredbu što je klasificirano a što ne a pogotovo je lako napraviti tehnološko rješenje koje otvara podatke.

Tu je uvijek pitanje koje je danas postalo besmisleno: što će vam podaci? Uz cijeli niz stavova vezanih uz sigurnost, privatnost, ovo, ono, kao da se ne radi o javnim podacima nego o detaljnim izvješćima tajnih službi. Postojeći Zakon koji nalaže da se podaci otvore je rezultirao “katalozima informacija” koji su PDF dokumenti koji… a što s njima.

Neke zemlje su napravile cijelu ekonomiju na bazi otvorenosti podataka. Česi na primjer, već desetak godina mogu prijavljivati porezne prijave putem Interneta. I to tako da je država osmislila model, a proizvodnju aplikacija za predaju ostavila slobodnom tržištu. I tako danas imaju 40-tak aplikacija koje rade predaju, samo je jedna super jednostavna i možete ju downloadati za 0 kuna (EUR-a) a druge imaju cijelo čudo mogućnosti i reportinga i koštaju… nešto, nema veze. No nije država radila “uber” aplikaciju koja je obavezna – samo je propisala sučelje, odredila ono što je trebala i… rezultati su tu. Vjerujem u takav tip budućnosti otvorenih podataka.

Komentar kojeg sam čuo na VladaUp-u oko pametne osobne iskaznice je opet nažalost unio Kvaku 22 model u cijelu priču. “Što će nam pametna osobna kartica kada nema servisa koji bi ju koristili?”. Ne znam, mislim da bi, kada bi podaci bili dostupni, bili u odličnoj poziciji iskoristiti pametnu osobnu. Mislim da je bitno da razumijemo da nije samo javni sektor onaj koji mora “vući” tu uporabu i kreirati rješenja. Privatni sektor također ima konje za trku, samo mu treba… trkalište. Ako kreiramo karticu i otvorimo podatke u državnoj upravi, već vidim nekoliko tvrtki koje rade rješenja tipa: “uvid u … nešto”. Aplikaciju će već razviti tvrtka i pronaći svoj poslovni model, a kako već ima identitet osobe (kartica, OIB) te ono što joj treba (otvoreni podatak), jednostavno je napraviti aplikaciju za tako nešto. Ionako će servis koji dohvaća podatke provjeriti da li identitet ima pravo dohvatiti što se već od njega traži.. i tako, da sad ne slažem priču.

Naravno, postoje razne arhitekture i pogledi na to kako to ostvariti. Jasno je da ovo nije “sitna riba” te da se pružatelj podataka mora dobro pripremiti u smislu skalabilnosti i dostupnosti kad krenemo u ovo. Servis mora biti dostupan, o tome onda počinju ovisiti razne stvari. Vidim da se na istom događanju dosta pričalo o government cloud computing centru i … nadam se je i otvaranje podataka jedna od strateških smjernica koje će se ostvariti kroz akcije nove Vlade. Jedan od sukladnih pogleda je i pogled Microsofta (disclaimer: radim za tu tvrtku /:) koji ima istu strategiju: uključenost oblaka kroz OGDI (Open Government Data Intiative), jedan od projekata koji bi nam trebao pojednostaviti objavljivanje i uporabu otvorenih podataka . Možda malo drugačije, radi se o javnom oblaku i to platformi, ali nema veze, bitno je da tehnološki korektno. Developeri se mogu odmah uključiti, downloadati SDK (koji je open) i provjeriti kako je to … kad imate setove podataka dostupne na skalabilnoj platformi. Znam za barem dvadesetak partnera koji bi ovo dočekali kao.. božićnicu .

Nije da se moramo zapitati da li je to potrebno. Nije da nam trebaju nekakave velike smjernice EU jer ionako već postoje (read), barem kao strategije, a implementacija je ionako na nama. Ameri su to napravili već prije nekog vremena. Lookin’ forward.

(*) Ispričavam se i Stjepanu Zlodiju i Senku Rašiću što sam ih pomiješao… tako je to kad čekaš na aerodromu 7 sati, nema grijanja, petak pa si već umoran itd, itd… sve standardni izgovori. A lijen si da ponovo provjeriš izvor.

Tu i tamo me još ponešto iznenadi ovih dana, a ovo gore sigurno se nalazi u toj kategoriji. Kao što vidim, novi zEnterprise 196 mainframe  za prosinac ove godine planira razne stvari, a jedna od interesantnih je da ćete na njemu moći vrtjeti i Windows aplikacije. Daklem, System z sada podržava z/OS, z/VSE, z/VM, Linux, Unix ali i Windows aplikacije.

Službeno to potvrđuje i IBM već neko vrijeme.

Prije nekoliko godina, ovo bi bila vijest dana. Ne samo što Windowsi ulaze na velika vrata u svijet mainframea i postaju punopravni član obitelji kojom se onda upravlja s jednog mjesta, nego bi odahnuli i razni “programeri velikih sustava” koji su do sada morali zaobilazno povezivati ta dva svijeta (znam to dobro jer smo na tome izgradili dio businessa). Podatak vamo, podatak tamo, aplikacija vamo, aplikacija tamo – nije to jednostavan proces. Znači li to da je netko pobijedio? Zapravo ne – izgleda da će mainframe ostati tamo gdje jest (možda u manjem ili većem broju, ali sigurno još hrpu godina) a da će Windowsi izgubiti jedan argument kojim su ga prištekavali tipa “ali to ne radi s mainframeom”. No vidjeti kako se Windowsi vrte u ovakvom okruženju zbilja je zanimljivo, čisto kako bi dokazali da danas sve ide na svašta i pritom ne traži previše od “interoperabilnosti”. Danas, međutim, vijest je prošla prilično nezapaženo.

Možda je najbolje reći da je ovo sve pomalo postalo irelevantno.

Danas se mainframe ionako preselio u neke nove oblike: ok, razumijem da imate hrpu željeza koja radi određene stvari u svom datacentru na kojoj piše IBM, ali dio korisnika je ionako već migrirao s mainframea, dio ga nikada nije imao, a dio niti neće – pa čak i da ga trebaju. Ne samo da su se pojavile jeftinije varijante s prihvatljivim rizikom nego i velike varijante bez prevelikog rizika – čitaj oblaci.

Ali da će ekipa ovo isprobati i pri tome vrtjeti glavom… kladim se.

Eto, bilo je za očekivati, mada recimo da ljudi žele vječno živjeti u uvjerenju da bi sve moglo biti besplatno te da postoji dobra strana kruha koja nikada neće pasti tom stranom na tlo (mada nas određeni zakon uči da se to upravo uvijek događa).

Pojavljuju se tu razni proroci, pričaju o teoriji svemira i očekuju da se svijet vrti a da svi lijepo … sad je tu već nastavak rečenice ovisan o proroku. Nije da mi je percepcija te utopije strana, rekli bi naši ljudi – tko ne bi, ali život ipak ima svoju realniju stranu, nego što bi to, recimo, neuk pretpostavio.

Neki dan mi je stigao mail od ekipe (naravno, radim ja i na konkurenciji, valja znat što je tamo dobro, što nije):

In May at Google I/O we announced that Google App Engine would be leaving Preview status later this year. As part of Google’s long-term commitment to App Engine, we are also updating our policies, pricing and support model to reflect its status as a fully supported Google product. We plan to roll this out in the second half of September but we wanted to let you know what this will mean for you and your App Engine applications.

Nisam odmah obratio pažnju, priznajem, a onda je krenula cijela lavina komentara na raznim stranicama i forumima. Dakle što se dogodilo:

Prvo dobra vijest: Google App Engine je napokon izašao iz svoje “beta” faze. Čovjek bi rekao da je sada sve stabilno, provjereno, razumljivo i spremno za dalje. Naravno, valjda jest.

Onda loša vijest: stvari više nisu besplatne. Google je predložio novi cjenik, i iako je to najavljivao, nitko valjda nije mogao dobro razumjeti da će mu se račun (ako je korisnik koji plaća) povećati i to ne koji dolar, nego bilo gdje u rasponu od 10 do 100 puta. Dobro ste pročitali. Naravno i dalje postoji “free” model, ali je takav da ga možete koristiti samo za razvoj ali ne i ozbiljniju primjenu (npr, nema SLA Googlea). Programeri su prilično “pissed off” jer jednostavno ne očekuju od Googlea da na tako značajan način promjeni cijene. No mene zapravo ne brine cijena – to je stvar Googlea i korisnika. Kakva god cijena bila određena, to je stvar tržišta i ponude i potražnje. Ako se ljudima ne svidi, mogu uvijek prijeći kod drugog ponuditelja usluga.

No tu je kvaka 22: mogu li? Oblaci još uvijek nisu interoperabilni i nije jednostavno napraviti “click, change” pristup promjeni pružatelja usluga. I dalje se raspravlja o tome što i kako to učiniti i ekipe se organiziraju na razne načine, na primjer kreirajući udruženja kao što je Cloud Computing Interop Forum, ne bi li se nešto dogovorili, i razne kompanije, poput Microsofta, imaju svoj pogled na razmjenu. Potrošili ste nekoliko mjeseci na aplikaciju, napravili poslovni model, složili tvrtku, krenuli u svoj “cloud podržan svijet” i … netko je promijenio pravila. Možete li se zamisliti u situaciji u kojoj odlazite korisniku (ili im šaljete mail) u kojem ih obavještavate da je njihov servis koji je do sada koštao 22kn mjesečno od sutra malo povećan, tek na 299kn. Ne sumnjam da će korisnici s radošću primiti ovu vijest – i pogledati kako mogu promijeniti svog pružatelja usluga. A to je zahvaljujući cloud modelu vrlo jednostavno i puno jednostavnije njima no što je to vama.

Pišem ovo zapravo jer je svijet clouda ponekad nezgodan i treba biti vrlo pažljiv. Čitati SLA. Razmišljati o poslovnom modelu. Platiti babi babino a ćaći ćaćino. I naravno zaraditi dovoljno da i vi možete pristojno živjeti. I time je jednostavnije razumjeti zašto neke “stare” kompanije koje znaju da stvari moraju ipak biti na svom mjestu nude i SLA na platformi i to uz jasne i razumljive troškove. No naravno, svako odlučuje za sebe.

Mislim da će se i ovdje, kao i kod VMWarea, morati promijeniti struktura cijena. Danas nije jednostavno dignuti letvicu i očekivati da svi stvarno žele preskočiti preko nje.

REPOST: zanimljiv datum je ovog mog posta: 22.10.2008 … a još danas drvimo i po cloudu a i po BPMu u njemu… Jedino što je OSLO netragom nestao (a toliko sam ga hvalio), a i BizTalk čeka svoju cloud varijantu. Moglo bi to malo preciznije i brže, zar ne? Ali mislim da matematička jednadžba dolje još uvijek vrijedi.

… bila je tema mojeg predavanja na netom završenoj Business Process Management konferenciji u organizaciji tvrtke Infodom. Zanimljiva konferencija kao i uvijek i zbilja nije lako smisliti što bi moglo zanimati publiku. No s obzirom na trenutno stanje stvari, ove godine je bilo više nego jednostavno. Poveznica je naravno bio – OSLO.

Iako sam o tome već pisao, OSLO je ono što je danas ljepilo za jedan prilično kompliciran scenarij kao što je upravljanje poslovnim procesima koji se dijelom nalaze kod nas, djelom su outsourcani, a dijelom se nalaze tko zna gdje – odnosno u oblaku.

Outsourcing poslovnih procesa danas je jaka stvar, ali pitanje je uvijek – koliko čega i što želite stvarno outsourcirati. Naravno, pitanja koja se tu postavljaju su kontrola, sigurnost, privatnost, dostupnost, performanse takvog rješenja. OSLO bi trebalo riješiti dio ove problematike – dijelom i zbog toga jer ga pogoni Microsoft BizTalk Server, a dijelom je se oslanja na novi repozitorij (stariji se sjećaju da je Microsoft već jednom imao Microsoft Repository ali je netragom nestao). I za one nestrpljive – da, tu je i novi programski jezik pod nazivom D. Ali o tome kako treba 27.11.

Ako vas zanima, prezentaciju o gornje navedenoj temi možete preuzeti ovdje. Upozoravam ovo je poslovna konferencija pa o tehnologiji nema baš puno priče.

U zadnje vrijeme jednostavno “bujaju” priče oko cloud computinga i svatko se bavi svačime. No barem nije dosadno…

Ako ste pratili priču oko Citrixa i cloud.com open source cloud providera, odnosno kupovine za neidentificirani broj zelenih novčanica mogli ste primjetiti da uskoro dobivamo još jednog ne samo Iaas već i PaaS pružatelja usluga. Cloud.com je otprije poznat kao pružatelj infrastrukturnih usluga koji podupire više tipova virtualnih strojeva (Citrix XenServer, VMWare vSpehre  te Xen, a Citrix radi i na podršci za Microsoft Hyper-V), ali između redova dodaju i podršku za cijeli niz razvojnih okolina kako bi podržali PaaS model.

Citrix je već dovoljno aktivan na polju openstack.org projekta – grupe organizacija i pojedinaca koji zajedno rade na specifičnoj cloud computing platformi (više o projektu). Citrix je suosnivač i jedan od najvećih kontributora, ali ima tu i drugih zanimljivih organizacija. Cloud.com će podržavati openstack projekt i time se komplicira razumijevanje tko tu koga podržava i na koji način, ali vjerujem da će vrijeme pokazati čija mačka crnu …

Trenutno na stranicama (kupnja je završena 12.07.2011)  i nema baš nešto previše pametnog teksta, već većinom recikliranje iz jednog papira u drugi, ali gledajući Citrixovu povijest, u koju spada i odlična suradnja s Microsoftom na cijelom nizu virtualizacijskih rješenja, vidim ih kao kredibilne igrače na području infrastrukture. Druga je priča što će se dogoditi na polju platforme, gdje Citrix nema većih referenci i koje je, kao pojavni oblik cloud computinga, daleko zahtjevnije rješenje…

Zanimljivo je kako smo dobili još jednu kategoriju opisa cloud computinga:

Open source cloud computing platform for building and managing private and public cloud infrastructure. Massively scalable. Customer proven. Brutally efficient IT.

Brutalno učinkovit IT. Moram to zapamtiti…

openstack.org:

Osobno, ne vidim ništa revolucionarno, iako mi je super interesantno zašto su se toliko fokusirali na Image Service kada bi to trebao biti samo jedan od servisa koji koriste Object Storage. Osim ako nisu odlučili specijalizirati se kao podrška za flicker ili slične servise… No podrška velikog broja kompanija zasigurno openstack čini projekt koji treba pažljivo pratiti.

Kako regulirati oblak? Naravno ovdje ne pišem o protugradnim raketama ili ostalim ludostima od kojih su davno odustali, nego od neobične potrebe pojedinih organizacija da reguliraju sve i svašta (tako recimo, od veličine krastavaca do oblika rajčice). Ponekad je to razumljivo i opravdano, aponekad je to samo izmišljanje razloga da birokracija i dalje buja i množi se i čini samu sebe svrsishodno.

Dakle, kako regulirati oblak? Nedavno se sama ponudila gđa Neelie Kroes (EU ekipa, pisao sam nedavno o tome), ali i druge institucije idu svojim putem i izmišljaju regule i uzuse koji bi eto, kao, omogućili da su korisnici sretni i zadovoljni. Jasno je da je cloud computing tek u svojim povojima te da vendori koji pružaju usluge uglavnom izmišljaju različite setove funkcionalnosti koji vam onemogućuju direktno mijenjanje pružatelja usluge bez velike pompe i problema. Nema nekakvih općeprihvaćenih normi, metodologija i najboljih načina koji bi svi prihvatili (podržali), što neki koriste kako bi „objasnili“ razloge polaganog prihvaćanja računalstva u oblaku – jer se, eto, ljudi boje i paze koju tehnologiju primjeniti, ne bi li izbjegli „vendor lock-in“. No, nisu ni vendori što su nekada bili – pitanje interoperabilnosti je danas pitanje koje se podrazumijeva (sjećam se kada sam prije negdje dvije godine napisao tekst koji je tvrdio da je pitanje interoperabilnosti gotovo i da je to nešto što će se podrazumijevati – i danas stojim kod toga) te su se dobro naučili da više nema izolacije korisnika – danas izolacija znači tržišno neprihvaćanje i sigurno gubljenje tržišnog udjela. I tako se vendori udružuju u razne organizacije kako bi razgovarali o potencijalnim problemima i mogućnostima.

Do sada su najpoznatiji Open Cloud Consortium organizacija (Yahoo, Citrix, Cisco…), Cloud Security Alliance (Google, Microsoft, Novell, Oracle, IBM, Iron Mountain, CISCO, CA, milion drugih), te pojedini žanrovi interesa, tipa Storage Networking Industry Association (SNIA, s članovima tipa DELL, EMC, IBM, ORACLE, Microsoft…), ali ima tu i raznih drugih. Neupućen bi rekao da ipak tu netko s nekim razgovara i dogovara i možda bi bio u pravu, s obzirom da su tu sva eminentna imena scene računalstva u oblaku.

Ali tako ne misli tehnička birokracija. Pa kreću Organization for the Advancement of Structured Information Standards (OASIS), National Institute of Standards and Technology te European Telecommunications Standards Institute (ETSI) a nisu dugo sjedili u zadnjoj klupi ni famozni IEEE te Object Management Group (OMG). Najviše se danas piše o naporima koje je pokrenuo IEEE (iako nećete puno pronaći na njihovim stranama) kroz dva projekta:

IEEE P2301 — a draft guide for cloud portability and interoperability profiles

IEEE P2302 — a draft standard for intercloud interoperability and federation

Puno mi je zabavnije kako se uključio i OMG koji je svoje dao na polju reinženjeringa poslovnih procesa, koji je pokrenuo Cloud Standards Customer Council… Njihova lista normi je impresivna ali ne čujem da je u širokoj uporabi, ali ajmo nešto i o cloudu napisati. Da ne duljim obje organizacije imaju istu mantru i žele „smanjiti barijere koje priječe širu uporabu računalstva u oblaku“. Već vidim sličnu zabavu kao što je bila kod OpenXML / ODF usvajanja te zabavu pojedinih vendora ne bi li baš njihova tehnologija imala najviše sličnosti s standardom koji se usvaja.

Mislim da će ovi napori u standardizaciji usporiti razvoj cloud computinga. Mislim da se tržište već dovoljno pametno samoregulira, ali eto, kad netko misli potrošiti neke novce i vrijeme ne bi li se reguliralo nešto što ne treba (još) regulirati, ajde.

Nedostaje mi ISO organizacija, ali naći će oni već načina da se uključe. A tada, … tresla se brda, rodila se norma.

Jedan od glavnih problema, barem među onima koje takve traže, danas je interoperabilnost oblaka. Jasno i razumljivo – nakon niza godina problema oko prijenosa podataka, aplikacija i koječega na osobnim i enterprise platformama, nitko ne želi provesti slijedeće godine razbijajući glavu kako i zašto prebaciti s jednog oblaka na drugi. A da ne govorim da je tu n vrsta oblaka. Dobro je da razumijemo problem i da tražimo rješenje – vidim da se nekoliko inicijativa pokrenulo da se stvar sredi i prije no što vidimo problem.

Najznačajnija novost dogodila se prije nekoliko dana. American National Standards Institute (famozni ANSI), odnosno njegova radna grupa International Committee for Information Technology Standard (INCITS) prihvatila je Open Virtualization Framework (OVF) standard v 1.1. za USA koji je 23.10. odobren za razmatranje od strane ISO organizacije kao potencijalni internacionalni standard. OVF je XML zasnovani standard koji omogućuje “pakiranje” virtualnih strojeva kako bi mogli raditi na bilo kojoj virtualizacijskoj platformi koja podržava standard. Vezano uz gornje razmatranje, ovo je dobar put za portabilnost aplikacija u oblaku (recimo barem na IaaS nivou).

No, nije naravno samo na internacionalnim organizacijama koje prate standarde da se usaglašavaju oko ovoga – ne daju se niti sami korisnici. Sedamdesetak internacionalnih tvrtki udružilo se kako bi osigurali portabilnost i interoperabilnost oblaka te osnovalo Open Data Center Alliance – udrugu krajnjih korisnika u kojoj su sve velike banke, telekomi i druge organizacije koje ukupno na IT godišnje troške preko 50 mlrd USD. Za sada su u povoju, ali zajednička snaga im nije mala.

Ovog puta, ništa se ne prepušta slučaju …

Uvijek me ovakve stvari zainteresiraju: dvije mega kompanije se tuže oko nečega, što smo mi, kao krajnji korisnici percipirali kao “otvoreno, javno, standardno, dostupno…”. A na kraju ispada da nije, odnosno, ovisi o tome kako tko već želi primijeniti pravila.

Dakle, što se dogodilo?

Kao što i sve leteće zvijeri na granama znaju, Google je napravio vrhunski i uspješni mobile OS pod imenom – Android. Da bi to čudo imalo i nekakve aplikacije na sebi, dijelom je zaslužna i implementacija programskog jezika Java.

Tu uletava ORACLE, i pokreće sudsku tužbu protiv Googlea, tvrdeći da je povrijedio patentna prava koje ORACLE ima nad Java-om. Tužba se temelji na činjenici da ORACLE Google Android vidi kao konkurenciju svom Java programskom jeziku kao platformi za mobilne uređaje (sjetite se da postoji Java ME danas u 3.0 verziji) (3), ali vidi i probleme u implementaciji koristeći Dalvik virtualnu mašinu u Androidu koja donosi just-in-time kompiliranje Java aplikacija. No to danas nije samo pitanje je li tko što napravio (zanimljivo, SUN je mogao davnih dana reagirati na Android) već pitanje kamo nas mogu odnijeti potencijalni problemi s tumačenjem vlasništva nad specifikacijama (patentna priča).

Iako je oduvijek bilo jasno kakva prava nad Javom zadržava SUN, nisu uvijek bile jasne i posljedice, odnosno, sitne pravne začkoljice koje su uvijek pisane malim slovima (čitaj dalje što je pisalo malim slovima)

Danas kao što vidimo ORACLE tuži GOOGLE oko Androida, odnosno implementacije JAVA-e. S tehničke strane situaciju najbolje oslikava dio posta:

“…when Sun was an independent company, it released its free Java source code under an open source license (GNU GPLv2). It did this of course to attract open source developers. In the license there is a “Classpath Exception” which is a crucial provision (see last paragraph) that allows developers to link their code to Java without the need to fall under a GPL license—meaning developers can make their own licensing terms and not be bound by GPL. Here’s the rub – Sun only included the Classpath Exception for the core Java platform – it’s not included in the mobile edition. So Sun brilliantly appeared to be playing open source benefactor while at the same time keeping control of the mobile side of the equation (i.e. the rights to the gold mine).”

Dakle, što reći? Ponekad otvoreno i ne znači “100% otvoreno”, kao što niti “zatvoreno” ne znači “100% zatvoreno”.

Oracle’s complaint against Google for Java patent infringement

KOROLAR CIJELE PRIČE:

Ako se netko sjeća, prije dvije-tri godine smo imali zanimljivu raspravu vezanu uz OOXML i ODF norme pohrane informacije u dokumente. Cijeli svijet je debatirao tko tu želi koga, i što nametnuti kao standard. Pa se prisjetih jednog proročanstvenog posta kojeg sam napisao (dalje u tekstu). Doduše, pisao sam o tome tko upravlja ODF standardom (tada, SUN Microsystems), mada su svi parirali u smislu, sve je to otvoreno i dostupno. Kad eto, ORACLE kupio SUN. I time sva njegova prava i patente, a tako i prava na ODF specifikaciju. Što bi bilo tada da je sada? Vrlo je jednostavno uočiti da ipak ima smisla govoriti o više mogućnosti, odnosno, izbjeći oslanjanje na samo jedan izbor. I ponovo, dvije i pol godine kasnije, mislim isto: treba normirati i ODF i PDF i DOC i DOCX i ASCII i … i upravljati sadržajem a ne formatom.

No, da se i djelomično ogradim: problem ovog tipa teško se može dogoditi ODF ili OOXML implementatorima – za razliku od Java-e, oba su ipak internacionalni standardi koje je usvojio ISO. Ali, s kompanijama se nikad ne zna.

Evo i povijesnog posta (koji je nastao 9.12.2007)

[OpenXML] Tko će kontrolirati OOXML jednog dana? Nadam se ne "vanzemljaki"(1)

Čitam i zadnji post Radoslava Dejanovića, vezanog uz to tko će kontrolirati OOXML kada postane normom i priznajem da sam malo zbunjen, opet miješamo kruške i … beton. Dakle, ne mogu komentirati što već Rob Weir "misli" o tome što je navodno Microsoft predložio ECMA i ISO TC odborima glede upravljanja normom, ali me čudi da se uopće očekuje nešto totalno različito. Pa tko upravlja ODF specifikacijom (dakle, normom)? Tko ju ispravlja, nadograđuje i radi nove verzije? OASIS naravno, a ne ISO! OASIS kao tijelo koje je i poslalo ODF specifikaciju na normizaciju u potpunosti upravlja specifikacijom i predlaže razne verzije na normizaciju (tako je u među vremenu verzija 1.1 usvojena kao OASIS standard a pretpostavljam da će verzija 1.2, koja sadrži znakovitije izmjene, biti poslana na ISO za usvajanje kao nova verzija norme). Ne radi to ISO ili neki od njegovih komiteta, to jednostavno nije njegova funkcija.

Isto je i sa OOXML specifikacijom – ako će tko upravljati istom, onda je to ECMA te njeni pripadni članovi. Ako netko hoće utjecati na to kako izgleda ODF spec, neka se učlani u OASIS. (btw: ODF je predložio Sun, jedan od članova OASISa – nije ODF nastao kao zajednički predani rad svih članica OASISa. Sun dapače ima vrlo čvrstu kontrolu nad specifikacijom (2)). Vidi sličnosti s Microsoft/OOXML/ECMA pretpostavkama?! Ako netko hoće utjecati na to kako izgleda OOXML spec, neka se učlani u ECMA. Microsoft je jedan od članova ECMA, upravo kao i IBM, Adobe, Ericsson, HP, Intel, Lexmark, Philips, Panasonic, Sony… OASIS opet ima svoje članove. Weir prilično "fula fudbal" i piše o tome kako ISO nema kontrolu jer MS/ECMA mogu upravljati specifikacijom. Točno, ali onda nema ni standarda / norme i onda je Microsoft opet na početku ili – nigdje. Ili, stvarno, možemo podržati kreiranje WG4 pododbora koji će biti osnovan kako bi upravljao OBIJEMA specifikacijama (što jest i navedeno na Weirovim stranicama) – ODF je danas standard van kontrole ISO organizacije.
Dakle, demokracija je na djelu, ako netko hoće utjecati, neka se učlani. Inače se svi bave politikom i svi su vrhunski političari a kad treba biti dio odlučivanja, onda ne samo da nisu članovi stranke, nego niti ne izađu na izbore. Iako postoji podudarnost, ne pričam ovdje o hrvatskom političko – demokrativnom miljeu . 

(1) uz dužno poštovanje Šlepu, crtanom liku iz crtića Auti. 
(2) Sun se svojski potrudio zadržati kontrolu nad ODF standardom.
Sunova "covenant not to sue" izjava sadrži zanimljive dijelove i ograničen je samo na one verzije specifikacije u kojima Sun sudjeluje: "any subsequent version thereof ("OpenDocument Implementation") in which development Sun participates to the point of incurring an obligation". Dakle, ako Sun sudjeluje u izradi verzije specifikacije, sve OK. Ako ne, onda vas može tužiti jer se eventualni razvoj specifikacije može kositi s Sunovim patentima. Ponavljam, ovdje nije riječ o Msu, nego o neredu koji postoji unutar OASISove produkcije ODF standarda. Check: http://www.oasis-open.org/committees/office/ipr.php

Ponovit ću pasus koji sam tada izdvojio…

(2) Sun se svojski potrudio zadržati kontrolu nad ODF standardom.
Sunova "covenant not to sue" izjava sadrži zanimljive dijelove i ograničen je samo na one verzije specifikacije u kojima Sun sudjeluje: "any subsequent version thereof ("OpenDocument Implementation") in which development Sun participates to the point of incurring an obligation". Dakle, ako Sun sudjeluje u izradi verzije specifikacije, sve OK. Ako ne, onda vas može tužiti jer se eventualni razvoj specifikacije može kositi s Sunovim patentima. Ponavljam, ovdje nije riječ o Msu, nego o neredu koji postoji unutar OASISove produkcije ODF standarda. Check: http://www.oasis-open.org/committees/office/ipr.php

Mislim da se određena primjena ovog pristupa dogodila i ovdje: Google je napravio nešto samostalno, a SUN (ORACLE) lijepo primjenio gornje pravilo (prema modifikaciji koju je imao vezano uz mobilnu Javu… I rest my case.

Kompletan link na post: http://ratkom.bloger.hr/post/openxml-tko-ce-kontrolirati-ooxml-jednog-dana-nadam-se-ne-vanzemljaki1/557215.aspx

O tempora, o mores, rekao bi stari filozof. Jednom ću ovdje dodati priču oko naše politike, koaliranja i raskida koalicije, ali kako ne pišem o politici, to ipak na 1:1 ili 1:n događanjima

Neke od paralelnih priča i postova: Mary Jo Foley ima svoje viđenje kao je ovo Microsoftu zapravo super, ali zaboravlja da je svojedobno upravo Microsoft iskreširao 1 mlrd USD SUN-u zbog svoje implementacije Java RT enginea (Java.NET ako se netko sjeća). Čudo da ovi u Googleu nisu obratili na to pažnju. 

(3)Java Platform Micro Edition Software Development Kit 3.0
Java ME SDK 3.0 is now available for Windows XP and Vista. Click Download to install it now. (Having trouble installing? See How to Install.) Java ME Platform SDK is a state-of-the-art toolbox for developing mobile applications. It integrates CLDC, CDC, and Blu-ray Disc Java (BD-J) technology into one SDK, and replaces Java Wireless Toolkit 2.5.2 and Java Toolkit 1.0 for CDC. » More information

Ha, ipak nije riječ o onome što ste očekivali – post je sasvim bezopasan i začudo zabavan i edukativan. Naime nije ponekad jednostavno razumjeti sve stvari o kojima lamentiramo tijekom ovih dana, i sve je više kriptičnih riječi koje rado rabimo, ali nam nije jednostavno objasniti što znače. Na primjer, takve su riječi interoperabilnost, open source ili norme (standardi). Da bi to pojasnili, posebno su se potrudili u Microsoftu Germany, odnosno njihovom Interop timu, koji je pripremio zanimljive video isječke kako, što, kome i čemu.

Evo primjera Interoperabilnosti… (klinite na sliku za početak videa…)

… pa malo o Open Sourceu….

… i na kraju o Standardima….

Morat ću ovo uporabiti koji put na svojim predavanjima .

Zanimljivo je kako se pojedini trendovi vremenom fokusiraju na određene stvari: iako već valjda godinu dana govorimo oblacima (cloud computingu), u zadnje vrijeme se više razgovaramo o podskupu teme koji se zove interoperabilnost u oblaku (ili – među oblacima, kako vam bilo drago). Interoperabilnost u oblaku je ujedno i tema ovomjesečnog Interoperability & Innovation Foruma za javnu upravu kojeg tradicionalno organiziramo svake godine, pa sam se sav zadubio u praćenje napretka oko ove teme. Nije da o tome nisam već pisao, ali ponekad su to više tehnička poglavlja nego razmišljanje o temi. Pa što je za reći u to ime?

Javna uprava je u odličnoj poziciji iskoristiti sve mogućnosti interoperabilnosti unutar oblaka – za gotovo sve države to znači značajan korak u stvaranju učinkovitosti, poticanju kreiranja bolje vrijednosti i bolje komunikacije sa građanima. Naravno, nije sve stvar tehnologije i možda značajnije je što će se dogoditi na području politike i procesa (za napomenuti da je Središnji državni ured za Hrvatsku uparvo izbacio prvo čitanje Hrvatskog okvira za Interoperabilnost – HROI, što je prvi korak Hrvatske u tom smjeru, i mada se ne dotiče oblaka postavlja opće okvire za razmatranje interoperabilnosti), no to nije tema ovog posta. Ali bit će tema jednog od budućih.

Oblak može pojednostaviti državnu upravu. Namjerno ovdje ne uvodim termine javni ili privatni oblak, jer to uglavnom zbunjuje ljude. Mislim općenito na termin cloud computing – koji država može iskoristiti kako bi konsolidirala svoju IT infrastrukturu, kreirala sustave koji se jednostavno u budućnosti mogu skalirati te stvoriti usluge koje je do nedavno bilo nemoguće (ili skoro nemoguće) kreirati. Na primjer, povezati dvije agencije ili ministarstva postaje trivijalno, i to ne u mrežnom smislu, nego u bilo kojem – poput podatkovnog, procesnog, aplikativnog i slično.

Oblak može smanjiti cijenu države. OK, znam da informatika nije ta koja je ključni element trošenja države. Na informatizaciju (ne u smislu – kupi računalo) kod nas se troši relativno malo, odnosno, veći problem je da se troši nenamjenski ili neusmjereno. No informatika je ta koja omogućuje smanjenje drugih elemenata troška države – to je pokazao i cijeli niz stimulansa koje su kreirale druge države. Uglavnom se većina budžeta smanjuje, ali se investira u informatizaciju jer je to najbolji način smanjenja ukupnog troška. Rješenja koja koriste (povoljni) oblak i omogućuju standardizaciju ali i jednostavnu zamjenu blokova gradnje – nikad nisu bila dostupnija no u oblaku.

Oblak bolje povezuje državu i građane. Primarno mislim na podatke – oblak je najučinkovitija mogućnost da se “državni” podaci (iako su to, čak i zakonski, podaci svih nas) javno objave i omogući njihovo korištenje masama. I ne samo to – podaci omogućuju organizacijama i pojedincima stvaranje sasvim novih tipova usluga koje država ne može niti stvoriti (a niti zamisliti). Je li to bolja podrška za malo i srednje gospodarstvo? Možete se kladiti.

No, prije no što krenemo koristiti prednosti oblaka, moramo, kao nacija ali i kao zainteresirani ponuđači usluga, rješiti najmanje dva pitanja iz domene interoperabilnosti:

a) pitanje sigurnosti i privatnosti podataka. Nevjerojatno je kako u diskusijama ljudi jednostavno zauzimaju krajnja stajališta: ili je oblik potpuno nesiguran ili to uopće nije bitno. Rekao bih da istina ovdje ovisi o nekoliko stvari. Državu se uglavnom promatra kao entitet za koji je gotovo nemoguće da bilo koji podatak drži u oblaku – jer se bilo koji oblik javnog oblaka smatra nesigurnim (a ponekad i napadom na privatnost, kao u slučaju Googlea ili Facebooka). No, istraživanje u UK je pokazalo da se preko 75% podataka u državi može smatrati javnim, odnosno, spremnim za javnu dostupnost (kao recimo kod nas, prema Zakonu o pravu na dostup informacijama, podaci su javni, ali nemamo do njih jednostavan dostup). Rekao bih da dosta toga može otići u javni oblak, a ono što ne može… za to imamo privatni oblak. Tu bi podaci po pravilu trebali biti sigurni (ali opet, pitanje je da li bi vrijedila i privatnost). S druge strane, na primjeru SAD-a, preko 90% građana drži neki od svojih podataka u javnom oblaku, a gotovo svi su u nekoj formi aplikacije spojeni na oblak.

b) pitanje prijenosa i otvorenosti podataka. Ovo je pitanje na kojem svi ponuditelji cloud computinga vrijedno rade. Na primjer, što ako preselim podatke u oblak Microsofta i potom odlučim, nekoliko mjeseci kasnije, preseliti ih u neki drugi? Je li to uopće moguće i kako? U kojem formatu? Većina ponuditelja oblaka danas vam omogućuje da besplatno preselite bilo koju količinu podataka u oblak. Ali, vrijedno naplaćuju njihovu uporabu ili prijenos (download). No da ne ostane ne tome, prošlo je vrijeme kada su se podaci zaključavali. Microsoft radi na dvije inicijative koje omogućuju prijenos i otvorenost podataka.

Prva, podatkovna inicijativa zasnovana na standardima zove se Open Government Data Initiative (OGDI) koja koristi Windows Azure platformu kako bi omogućila jednostavnije objavljivanje podataka od strane državnih agencija. Za tehničare, OGDI objavljuje podatke koristeći HTTP kroz RESTful servise, koji su izgrađeni koristeći Windows Communication Foundation (WCF) Data Services, komponentu .NET Framework 3.5 knjižnice. Više informacija možete pronaći na http://ogdisdk.cloudapp.net/.

Druga koja je nastala iz potrebe dijeljenja jednostavnih podataka zove se Open Data Protocol (OData).  OData je otvoreni protokol zasnovan na XML i REST za dijeljenje podataka koji omogućuje da se bilo koji tip podataka onjavljuje koristeći konzistentan format.

No, tehniku na stranu. Interoperabilnost se ne temelji na tome koja tehnologija ili koja platforma se koristi. Koristi se na jednostavnoj činjenici: mogu li ja do svojih ili drugih podataka, a da ne moram zvati administratora ili pisati zamolbu u triplikatu. Mislim da još nismo usvojili niti to – a ne može biti jednostavnije. Možemo zakomplicirati i napisati dokument od 60 stranica, ali bojim se da to ne rješava naš problem nepovezanosti.

No to bi bilo logično, a ako je logično, onda nije. (moj postulat koji prihvaća sve više ljudi i smatra ga – logičnim).