ratkom.net: potraga za nepoznatim

Primjetio sam da, kada govore o Microsoftu i Cloud Computingu, ljudi uglavnom govore o Windows Azure platformi. Naravno, ovo se ne može izbjeći, ipak je to danas jedna od dvije dominantne cloud computing platforme (Platform as a Service) u svijetu (druga je Google AppEngine), mada se i Salesforce.com s svojim Force-om ne nalazi daleko.

No, nekako do nas nije došlo što Microsoft radi na Software as a Service dijelu. Malo je to čudno, s obzirom da je Microsoft zasigurno vodeći consumer SaaS pružatelj usluga. S druge strane, kod nas je i vidljiv i nije, pa priča nekako ne nalazi svoj kontekst. Ajmo ga otkriti.

Prvo, Microsoft je u SaaS biznisu već desetak godina. Kad malo bolje razmislite, Hotmail, Live, Instant Messenger, XBOX Live i slično su SaaS usluge koje koriste stotine milijuna ljudi širom svijeta i koje su već u svojoj n-toj inkarnaciji. Što bi bio XBOX Live nego consumer SaaS usluga? Što bi bili serveri koji to pogone nego cloud computing datacentar?

Rekao bih da je na ovome Microsoft diplomirao datacentre i velike brojeve korisnika – znate li da, na primjer, da je usluga Microsoft Instant Messaginga u Hrvatskoj uvjerljivo broj 1 po broju korisnika?

Drugo, trenutna, konsolidirana business SaaS usluga Microsofta pod nazivom Business Productivity OnLine Services nije dostupna u Hrvatskoj (ali joj se skoro možete nadati). Iz perspektive tvrtke, BPOS je pravo cloud computing rješenje koje obuhvaća email, kolaboraciju i instant messaging. I to sve preko Interneta – postaviti uslugu i koristiti je jednostavno: dovoljno je otvoriti račun (ili koristiti LiveID) i … voila, imate svoje servise.

slika: izgled mog portala BPOS usluge (mail, kalendar, intranet, web conferencing… u oblaku)

Znači li to da se cijela usluga koristi samo putem Interneta? Naravno, ne – možete koristiti svoj omiljeni Microsoft Outlook za rad s mailom, ili Microsoft Office kako bi radili na dokumentima (ali možete koristiti i Office Web Applications – Microsoft Office u oblaku). No, kompletno održavanje i upravljanje uslugom negdje je drugdje – odnosno u datacentru.

Što vam ovo omogućava? Za početak, virtualizaciju infrastrukture koja bi se inače koristila za poslove produktivnosti koje obavlja poznati “information worker”. Sjednete za svoje računalo te su vam odmah dostupni email, sharepoint i dio unified communication platforme. A vaša tvrtka ne posjeduje niti jedan server, već plaća uslugu (koja je trenutno 10 USD po korisniku mjesečno). Je li to skupo? Ako pogledate koliko pojedini provideri traže samo za email inbox, mislim da je vrlo konkurentno.

Daljnji koraci će biti izrazito zanimljivi. Gledano iz perspektive korisnika, očekujte da se broj usluga i mogućnosti i dalje širi. Gledano iz perspektive tvrtke, očekujte da se stvari sve više virtualiziraju. Jednog dana ćete u uredu imati samo monitor i tipkovnicu (ako). Sve ostalo, uključivo servere, aplikacije, podatke, klijente biti će virtulaizirano u datacentru koristeći cloud computing.

No, više o tome tijekom ove godine, kako nam budu pristizali Microsoft Azure i BPOS.

Znam da ponekad pišem samo o onome što se događa u Microsoftu, ali kad smo kod cloud computinga, puno je tvrtki koje su inovativne i donose zanimljiva rješenja. Najbolje do sada sam ipak vidio od Amazona – a da Amazon nastavlja i dalje raditi odlične stvari na području Infrastructure as a Service rješenja, vijest je koju su nekako sramežljivo pustili van… Prije koji dan stigne mi njihov newsletter, kad ono, slijedeća crtica:

Amazon VPC Adds IP Address Assignment Capability
Now you can specify the IP address of any Amazon EC2 instance you launch within your VPC. This new feature makes it easier to run services within Amazon VPC that your users and applications expect to have a consistent IP address. For example, this feature makes it easier for you to run DNS servers and Microsoft Active Directory domain controllers within Amazon VPC. When you specify an IP address, it is retained for the instance’s lifetime. An IP address previously assigned to a running instance can only be used again once that instance is in a terminated state. For more information about how to leverage this highly requested capability, please see the Amazon VPC Getting Started Guide.

Neznam kako vama, ali meni izgleda nevjerojatno odlično mogućnost da instancirate svoj server (servere), uspostavite VPN prema njima i… dodijelite im IP adresu iz svoje domene. Praktično: dodali ste server koji je vrlo transparentan ostatku infrastrukture koju imate u svojim centrima, a time i jednostavnu skalabilnost i elastičnost. No tu su i razni backup scenariji, kao što je navedeni Active Directory backup scenarij (mislim da sistem inženjeri dijele moje mišljenje…)

Pojednostavljeno, a da sad ne duljim, problem e-matice bi se valjda riješio za 10 minuta, kad je u pitanju dodavanje novih poslužitelja.

P.S. Kod Amazona me zapravo najviše veseli projekt Mechanical Turk, ali o tome čitajte sami…

Zanimljiv prikaz trenutnih i budućih trendova stoji već neko vrijeme (2009) na siteu Corporate Executive Board organizacije na temu Emerging Technology Roadmap 2013, a koji je rezultat istraživanja na preko 100+ tvrtki a koje su se izjasnile koje su im tehnologije hot – na izboru od 58 tehnologija u nastajanju (emerging technologies). Da ne pišem previše, slika govori sve, a na gornji link možete downloadati i cijelu kartu. Prošlo je godinu dana, pa… koliko su u pravu?

Što reći na ovu sliku, nego par komentara:

• 2009 godina je valjda stvarno bila godina recesije, nije se previše toga dogodilo. End User computing se i dogodio, 64 bita su postala mainstream, a eto, pojavio se i prvi veliki breakthrough Tablet PC tehnologije (naravno radi se o iPadu).
• 2010 godina je prilično “nabijena”. Neznam kako vi to vidite, ali nije barem u Hrvatskoj, a zbog gornjeg razloga, bila nekakava gužva. Naravno end user computing je strašno aktivan: kako postaviti Windows 7, kako virtualizirati aplikacije i desktop, tu je prilično aktivnosti. Isto tako je i na Server dijelu: nema centimetra da se ne spominje cloud computing. Unified Communication se zahuktava za H2 (drugu polovicu godine), vidjet ćemo rezultate.
• Sve ostalo je, sve ostalo. Nema previše tehnologija koje dolaze ali mislim da će i dio tehnologija krenuti iz 2010 u 2011, pa čak i kasnije. Na primjer, RFID sustavi još uvijek ponekad padnu na tržištu i ne dogode se očekivani rezultati.
• Za nas, interesantni su i rezultati koji su u kategoriji “No Plan to Deploy”: Linux on the Desktop. Korporacije i dalje više očekuju od Linuxa u enterprise okruženju nego što to isti može podnijeti. Cloud: Platform as a Sevice: rekao bih da je taj dio cloud computinga najspecifičniji i da će ga korporacije više vidjeti kao SaaS nego PaaS, pa čak i kada to rade interni developeri. Virtual Worlds: puno buke oko niočega. WiMax: osobno sam puno očekivao, ali očigledno da 4G/LTE mute vodu ovoj nekada vrlo razvikanoj tehnologiji.

Živi bili, pa… vidjeli.

Možda književno neispravno napisan naslov, ali odražava problematiku kojom se bavim . Iako se cloud computing može promatrati na razne načine, osnovu igre čine masivni datacentri koji dijele svoje resurse prema korisnicima – upravo ovo djeljenje resursa jedna je od osnovnih definicija računarstva u oblaku.

Jedan od referentnih sitevoa na pordučju datacentara, site DataCenter Knowledge, objavio je vrlo zanimljiv special report: “The World Largest Datacenters”, ukazujući na prostore koje pojedine tvrtke gotovo smatraju svojom tajnom. No, pogledate li listu, vjerojatno ćete imati samo dva zaključka:

1. Microsoft drži 3 pozicije od 10, što je samo dodatni znak koliko kompanija ozbiljno gleda cloud computing (na slici Microsoft Container Data Center u Chicagu, zanimljiv eksperiment s kontejnerima…)

2. Za sve ostale, ako ste van USA, vjerojatno niste niti čuli. I većinom su specijalizirani ili IaaS pružatelji usluga, no na USA tržištu ovdje govorimo o ozbiljnim parama.

Koji su najveći datacentri u svijetu i tko ih posjeduje? Obrnutim redom:

• 10. The SuperNAP, Las Vegas (Switch Communications)
• 9A and 9B. Microsoft Data Centers in Quincy Washington and San Antonio
• 8. CH1, Elk Grove Village, Ill. (DuPont Fabros)
• 7. Phoenix ONE, Phoenix (i/o Data Centers)
• 6. Microsoft Dublin (Microsoft)
• 5. Container Data Center, Chicago (Microsoft)
• 4. NGD Europe, Newport Wales (Next Generation Data)
• 3. The NAP of the Americas, Miami (Terremark)
• 2. Metro Technology Center, Atlanta (Quality Technology)
• 1. 350 East Cermak / Lakeside Technology Center (Digital Realty)

Jeste li iznenađeni što nigdje nema Googlea? Zanimljivo ali Google ne radi datacentre čija je površina veća od (za ovu listu, datacenter je morao imati najmanje 300.000 sq. feet – američka mjera za prostor). No, kada bi zbrojili ukupne površine svih lokalnih “centara” (multiple-facility campuses) koje ima Google na pojedinom mjestu, a takvih mjesta je preko 30, onda bi neki od njih lako ušli u gornju listu. Sve napomene o onima koji nisu ušli na listu možete pronaći u nastavku gorenavedenog članka, ali Google ko Google pa skriva informacije o datacentrima ko… zmija palce.

Dodatno, nema niti Amazona ali niti Applea. Za prvog mi je čudno, ali kad gledate što prodaje Amazon (infrastructure-as-a-service) on ipak nema veliki broj kranjih korisnika na aplikacijskom sloju kao što to imaju Google i Microsoft. Apple tek gradi svoj prvi datacentar, rekli bi, tek se uče cloud computingu. Ali to trenutno i nije njihov tržišni cilj…

O ovome sam se već raspisao, ali dogodio se moment da je ovo sada javno dostupno i da vam ne treba poseban kod kojeg je potrebno unijeti za download Microsoft Pivot tehnologije. Jednostavno navratite na site i downloadajte program, a time ćete imati pristup i na različite kolekcije podataka.

Pored toga, možete pogledati zanimljivo predavanje kojeg je Gary Flake održao na TEDu 2010, upravo o ovoj tehnologiji. Kratko je, 6 minuta, zadani format, time je zanimljivije.

Ja već gradim svoje kolekcije, radi mi ko zmaj .

Već sam se nebrojeno puta raspisao o “cloud computingu” ili Microsoft implementaciji istoga “Windows Azure Platform”, ali sve je to već viđeno i znano… dovoljno je u search otkucati nešto od navedenog, i to uglavnom orijentirano prema developerima. Ono što mi je zanimljivo da tek sada počinju zanimljive i prave stvari za svakog poštenog infrastrukturaša a i direktora koji upravlja infrastrukturom organizacije  – pa sam tako, tek iz današnjih najava, odabrao tri “zanimljive” stvari o kojima se trenutno razglaba:

1. Microsoft radi na dodavanju Remote Desktop za Windows Azure, kako bi pojednostavljeno pristupili svojim resursima u oblaku.
2. Microsoft radi na podršci za virtualne strojeve (VM) u Windows Azureu. Dakle, moguće je učitati i pokrenuti VMove direktno u/na Microsoft Azure oblaku (ok, ovo nije nova vijest, ali da je ponovimo u ovom kontekstu).
3. Microsoft podržava NTFS direktno u cloud platformi (čitaj: Azure Drive). Pojednostavljeno, to znači da možete uzeti postojeću aplikaciju i pokrenuti je u oblaku koji će emulirati NTFS datotečni sustav.

Za ove usluge nisu objavljeni datumi otvaranja, ali su to upravo funkcionalnosti na kojima se radi za slijedeću iteraciju platforme, a što sve ljudi predlažu kao nadogradnju, možete vidjeti na Windows Azure Feature Voting siteu.  Time je Azure u infrastukturnom dijelu sličan Amazon Web Services uslugama, no i dalje je Azure primarno platforma za razvijanje aplikacija – dodavanje infrastrukturnih servisa samo otvara dodatne mogućnosti za one koji manje brinu o aplikacijama a više o sustavima i strojevima. Više i na Windows Azure Team blogu.

Mislim da je zanimljivo kakve se prilike otvaraju. Platform as a Service (PaaS) dodaje Infrastructure as a Service (IaaS). Još jednom, samo izaberite svoj scenario. I ako ste malo pratili ostale cc ponuditelje usluga, znate da i drugi imaju ovako zanimljivih ponuda. Opet, mogućnost izbora je na vama -  a to je postala i Microsoft mantra. Znam da zvuči čudno, ali eto, tako je .

Najbitnije je pitanje, naravno, što nas očekuje u novoj godini? Iako je uvijek nezahvalno davati prognoze ovog tipa, jedno je jasno: možda ćemo manje raditi na remenu (stezanje) a više na mišićima (raspodjela energije). Naime, ne jedan konzultantski pregled upućuje na to da je došlo vrijeme pametnog razmišljanja o tome kako koristimo svoje IT sustave i prestanemo rješavati probleme količinama. Jedan od zanimljvijih je McKinsey Global Survey – iako bi odgovore mogli napisati i sami, zgodno je razmisliti o tome što nas očekuje u IT svijetu (naravno, ovo pišem s vendorske perspektive – ako ste krajnji korisnik, prihvatite ovo kao otvoreno razmišljanje).

izvor: “IT in the new normal”, McKinsey Global Survey results, December 2009

1. Poboljšanje učinkovitosti u razvoju i održavanju aplikacija. No, napokon su aplikacije došle na svoje mjesto: nažalost iz prilično negativne perspektive. Priznajmo sami sebi: nismo baš dobri na ovom polju – aplikacije i dalje nastaju prilično “nekontrolirano” bez obzira na to što smo investirali u razvojne timove. Očigledno nismo dostigli kritične nivou “Application Lifecycle Managementa”, gdje se možda još uvijek više fokusiramo na izradu aplikacije (dakle, samo kodiranje), ponekad i na prikupljanje zahtjeva… Kategorije kao što su upravljanje kvalitetom, postavka i nadogradnja aplikacija, uvođenje krajnjih korisnika u promjene i slično, i dalje su, u većem broju slučajeva, misaona imenica. Nema se ovdje što puno za razmišljati: korisnici će inzistirati na kvaliteti softvera. Ali i na penalima ako stvari ne rade kako treba. I na mogućnostima da se aplikacije “učlane” u veće sustave za praćenje rada (nešto tipa Microsoft System Center proizvodi). I na jednostavnoj nadogradnji koja ne traži da je sustav offline cijeli dan (ili noć). I slično. S druge strane vjerujem da će vendori morati napraviti pritisak na svoje razvojne timove. Podignuti kvalitetu. I investirati već jednom u razumjevanje grupnog rada i alata koji ga podržavaju.

2. Smanjenje projekata i aktivnosti. Pa, ne bih rekao smanjenje projekata – više bih rekao odabir onih koji nam stvarno donose vrijednost. Nevjerojatno je da sam, u svojih n godina rada u IT struci, naišao tek na par organizacija (par teži ka 1) koji provode Portfolio analize svojih projekata (mislim na IT projekte, ali i inače nije situacija baš blistava). Analiza portfelja bi morala dati odgovor “u koje projekte investirati” i naravno, pratiti to odgovarajućom metrikom. Ali takve analize uglavnom nema, nego se lista projekata temelji na … potrebama projekata koji su kao završeni, gašenju vatre poslovnih grupa koje nužno odmah moraju imati određeno rješenje te … što god uprava kaže da treba napraviti. Naravno, ima i svijetlih primjera, ali uglavnom se vrlo malo novca oslobađa za projekte koji proizlaze iz strateške naravi, a koji su optimalni iz perspektive portfelja. To ima svoje korijene i u nepostojanju strateških ciljeva ili ciljeva općenito organizacije, ali…

3. Povećana konsolidacija infrastrukture. Naravno. Problem koji već imamo odavno, a koji danas kulminira cijelim nizom rješenja, od hardverske virtualizacije do cloud computinga. Konsolidacija je nužna već nešto vremena – ali će zapravo dobro doći ne samo onima koji imaju viška sklopovlja nego više onima koji imaju manjak (kada se radi o hardverskoj konsolidaciji). Ali mislim da je ovdje bitnije fokus usmjeriti na druge dvije stvari: virtualizaciju aplikacija i desktopa te virtualizaciju u oblaku, odnosno uporabu cloud computinga kao dodatnog resursa. Mislim da i jednom i drugom kompanije ne daju dovoljno na značaju – a imam osjećaj da su te dvije / tri virtualizacijske tehnike normalni i prirodni slijedeći koraci koji dalje mogu “srediti” vašu infrastrukturu.

4. Pregovaranje o ugovorima s dobavljačima. Iako bih prirodno preskočio ovaj dio moram ga komentirati. Jedna je perspektiva sigurno smanjenje cijene – mislim da će većina korisnika biti fokusirana na to i to je kratkoročno razumljivo. No, stavio bih u taj kontekst i pregovaranje o iskoristivosti ugovora: dakle, koristimo li sve što plaćamo. Drugo, koristimo li to na ispravan način. I sigurno najbitnije: koliko VRIJEDI taj ugovor. Na primjer, da li bi prihvatili da uz povećanje ugovora od 20% (ne samo puko povećanje cijene, nego kroz nove proizvode) omogućite kompaniji povećanje prihoda od 40%? U zamišljenim apsolutnim iznosima, da li bi uz investiciju od 50.000 USD omogućili kompaniji od zaradi 1.200.000 USD (ovo su stvarni omjeri jednog projekta). ROI od 24 puta? Mislim da bi vam većina financijaša dala potvrdan odgovor. No u vrijeme rezanja troškova, malo tko razmišlja na ovaj način. Davno, kada smo bili na MBAu, jedan od predavača je rekao “Svatko može smanjiti troškove za 10%. Probajte povećati profit za 10% – to je pravi zadatak za managera”…

5. Promjena dosega projekata kako bi se smanjio trošak. Dobro, to je barem razumljivo. Tome projekti i služe – da bi se na kontrolirani način moglo upravljati isporukama. No, ovdje postoji korolar točke 2 – ako smo već pametni odradili smo to u točki 2 (odnosno, sve smo stavili na optimalnu krivulju) pa je jednostavno odrediti što se i u kojim prioritetima smanjuje. S druge strane, očekujem da će se projekti razvući upravo zbog nedostatka investicija – ali opet, to je samo odgoda ne i ukidanje.

No, pišući ove komentare gotovo da se nisam osvrnuo na “težinske” kriterije (pogledajte što se planira za slijedećih 12-18 mjeseci). Jasno je da će se nastaviti raditi tamo gdje je najbitnije i ima najviše prostora. Većina direktora neće gubiti vrijeme tamo gdje bi bilo koji efekt bio kratkoročan i zapravo, dugoročno gledano, upitan.

Mislim da je dosta i da se iz čitanja izvješća može dobro zaključiti gdje će se nalaziti slijedeća godina. Ne toliko u smanjenju koliko u optimizaciji. Optimizaciji koja zahtjeva više razmišljanja, manje jurnjave. I gledanja u postojeće resurse i snage. Cijelo izvješće McKinseya možete pročitati ovdje.

napomena: tekst je izvorno objavljen u časopisu PC CHIP. Ovo je mali, kako bi rekli, RT.

Postavite li danas pitanje direktoru informatike prosječno velike korporacije o tome što misli vrijedi li razmišljati o oblaku – ne očekujte veliku potporu. Pogledajte samo naslove pojedinih članaka: “CIO: Cloud Computing Survey: IT Leaders See Big Promise, Have Big Security Questions”, “SearchCIO: Addressing compliance requirements in cloud computing contracts”, “Computerworld: Corporate use of cloud services slowed by concerns about data security, reliability”, “CIOUpdate: Is Cloud Computing Ready for the Enterprise?” odnosno “ZDNet: Is the enterprise ready for cloud computing?” jasno je da smo daleko do toga da računarstvo u oblaku postane općeprihvaćeno u korporacijama kao što su to možda uspjele neke druge tehnologije i pristupi. No, što je tome uzrok? Pitanje je to na koje se pokušava odgovoriti na raznim forumima, okruglim stolovima, člancima i dokumentima… I sve se svodi na nekoliko jednostavnih: tehnologija još nije spremna, promjena može i ne mora biti znakovita i možda najbitnije, ne postoje jasni scenariji kako cloud computing iskoristiti u korporaciji.

Kao prva prepreka koju je teško preskočiti uvijek se nameće tehnologija: iako bih rekao da cloud computing nije ništa revolucionarno novo (pendullum se opet vratio ka centralizaciji resursa), dostupnost kojom se otvorila putem Interneta širokom krugu korisnika promjenila je mnoge načine (čitaj: scenarije) uporabe. Resursi negdje gore su jeftiniji i dostupniji. No, nisu uvijek udruživi s tehnologijama koje koristimo u svom okruženju. Tko želi učiti pisanje programa u Phytonu samo zato što je to jedini jezik koji oblak razumije?

Druga prepreka je malo suptilnija: korporacije cijeli svoj život ulažu u elemente računalne infrastrukture nad kojom imaju kontrolu. Posebna su tu pitanja sigurnosti, integracije, privatnosti i upravljivosti. Korporacije su ogroman novac uložile u te kategorije i s pravom smatraju da su njihove okoline sigurne i zaštićene. Kakav sad Internet i aplikacije u oblaku? Internet je “po definiciji” nesiguran i vrlo je teško zamisliti otvaranje korporacije prema informacijama, podacima, procesima i aplikacijama koje nemaju pod kontrolom.

Na kraju, pitanje je tu strukture aplikativne podrške i znanja oko integracije i razvoja: interoperabilnost je danas riječ u izumiranju jer se podrazumijeva da podaci slobodno teku i da ih aplikacije jednostavno razmjenjuju. Razmjeniti podatke između vašeg SAP sustava i male aplikacije koja se nalazi na URL adresi http://myapp.apps.net ne izgleda trivijalno, pogotovo zato što baš niste sigurni s kime bi o tome razgovarali kad se pružatelj usluge na navedenoj adresi nalazi u Kuala Lumpuru…

Probati riješiti sva tri problema u jednom članku gotovo je nemoguće. Zato, usmjerimo se na drugu prepreku: kako korporacija može “prihvatiti” računarstvo u oblaku i integrirati ga u svoje aktivnosti? I pri tome iskoristiti ono što je najbolje i odbaciti iz svog okruženja ono što zbilja ne funkcionira (a zbog limita resursa vjerojatno nikada neće ni funkcionirati).

Rekli bi, pitanja je puno i odgovora je malo. To je i za očekivati, jer je računarstvo u oblaku u svojim povojima, barem pream mogućnostima i razumijevanju. No, treba li to odbaciti kao trenutno neosnovano? Ako želite biti jedan od studija slučajeva u knjizi kao što je “Disruptive Innovation” C.Christensena, najbolje odložite ovaj časopis i dohvatite se AutoMoto Kluba ili sličnog – ionako se nećete za koju godinu imati o čemu brinuti.

Pristup rješavanju problema

Iako sam počeo oprezno, s naslovima novina koji govore o problemima, cloud computing je nešto o čemu svi govore i svi se slažu da je to vrlo značajan korak naprijed za tehnologiju i način njene uporabe. Danas je jednostavno nabrojati barem pedesetak proizvođača različitih oblika računarstva u oblaku koji implementiraju neke pojavne oblike tog pristupa. Tu su svi veliki – i IBM, Amazon, Microsoft, Google, Oracle… iako im je svaki oblak gotovo preslika politike i modela kojeg inače koriste i guraju, u većini pojava postoji cijeli niz zajedničkih stvari koje svi imaju i zbog kojeg se mogu svrstati u ponuditelje računarstva u oblaku.

Korporacije su naravno pozvane da iskoriste ove resurse – iako se na prvi pogled čini da je računarstvo u oblaku uglavnom okrenuto prema krajnjim korisnicima (consumerima), ne grade se uzaludo toliki resursi – svi vjeruju da će dio računalnog kapaciteta korporacije biti kad tad preseljen u oblak i korišten po popularnom “on demand “ principu.

No, ne pristaju svi na krajnost: zašto bi morali koristiti nešto nad čime nemamo kontrolu? I postavlja se logično pitanje: možemo li u svom, korporativnom okruženji imati sustav koji je isti kao onaj koji možemo koristiti u oblaku? Ili drugim riječima: možemo li uzeti oblak i lijepo ga iskopirati u svoje privatno “enterprise” okruženje i time naslijediti sve prednosti koje pruža obkal kao što su skalabilnost, učinkovitost i dostupnost? Mogu odmah ponuditi odgovor: teoretski da, ali teško je za očekivati da svaka korporacija može izgraditi svoj Data Centar veličine Data Centara koje grade Microsoft ili Amazon. Ne samo da bi to bilo nepraktično nego bi bilo i izrazito skupo – vjerojatno i neiskorišteno. Globalni Data Centri se i grade kako bi se iskoristila mogućnost dijeljenja resursa i time smanjili troškovi – teško je zamisliti korporaciju koja to može u potpunosti podijeliti s drugom korporacijom.

No nije ovdje sve za odbaciti. Jedna od ideja jest i da se dio znanja koji je stečen u građenju ovakvih rješenja na neki način “vrati” u proizvode koji su danas dostupni široko na tržištu. Jer, ako je Windows Server 2008 osnovni građevni blok za upostavu Microsoft Data Centara (a jest), zar onda ne bi mogli prakse, politike i mogućnosti koje postoje u Data Centru na neki način implementirati u nove Windows Servere? Bolje rečeno, ako u Data Centru možemo ostvariti neviđenu skalabilnost i učinkovitost, da li bi mogli napisati dio novog programskog koda koji bi to znao napraviti i na naših lokalnih i umreženih 8 servera?

Stariji će se sjetiti napora koje je Microsoft radio s svojim DataCenter izdanjem servera… mislim da to više ne možete pronaći na tržištu. No za očekivati je da će se svi ponuditelji računarstva u oblaku potruditi pronaći načina kako se približiti “smanjenim” verzijama svojih oblaka koje možete implementirati u svojim okruženjima, ali za sada, nema velikih vijesti.

Do tada, ostaje nam dobro razumjeti što nam donosi infrastruktura u oblaku – pogledajmo za primjer Microsoftovu implementaciju i pristup problemu.

Windows Azure

Ljudi često miješaju pojmove Azure Services Platform i Azure – priznajem da nije jednostavno jer se to ponekad čini kao rekurzivni akronim (skoro kao pa GNU /GNU is not UNIX/ ili BING /BING is not Google/). Ali daleko je jednostavnije – Azure je jednostavno dio Azure Services platforme, i zapravo je dio koji čini njenu osnovu, odnosno operativni sustav zasnovan na oblaku (neko vrijeme se koristio izraz Cloud OS). Platformu možete iskoristiti kako bi proizveli i upogonili potpuno nove tipove aplikacija ili pojedinačnih usluga koje mogu biti ili samostalne aplikacije (dakle, poput Web aplikacija na Internetu) ili nadogranje postojećih aplikacijam (recimo, web servise koji nadograđuju vaše aplikacije ili koje vaše aplikacije jednostavno koriste). Ono što je bitno razumjeti da je odabir u potpunosti na strani korisnika – morate pronaći svoj scenarij koji moželi prenijeti u oblak. Nisu svi scenariji pogodni za oblak niti se svi mogu implementirati na platformi. Dodatno, platforma sadži cijeli niz dodatnih usluga, kao što je prikazano na slici 1, i jedna grupa tih usluga upravo je fokus ovog teksta.

Slika 1 Microsoft Azure Services Platform

No, za početak, upustimo se malo dublje u Windows Azure.

Windows Azure temelji se na računalnoj snazi koja se pokreće putem Microsoft Data Centara a čija je primarna zadaća stvaranje, postavka, upravljanje i skaliranje aplikacija i usluga na Internetu. Microsoft ubrzano gradi svoje Data Centre jer razumije da ne možete igrati tržišnu utakmicu ako nemate dovoljno resursa koji će podržati cloud computing – odnosno aplikacije u oblaku. Unutar Windows Azure platforme dvije su grupe aktivnosti od značaja: one koje se bave obradom (dakle, izvršenje aplikacije) te pohranom (dakle, pohrana i prihvat podataka na i sa diska). Rekli bi, uobičajeni zadaci koje radi prosječno računalo. No, za razumjeti je da su upravo ovo dva područja na kojima računala gube svoje mogućnosti i gdje se aplikacije usporavaju ili jednostavno postanu nedostupne. Laičkim riječnikom, upravo su ovo dva područja koji čine uska grla računala – ovo su elementi koje cloud computing mora jednostavno rješavati, odnosno, moraju postati neograničeno skalabilni, barem teoretski. Skalabilnost ovdje mora postati stvar konfiguracije sustava – bilo da se neograničeno dodaje broj procesora, prostora na diskovima, propusnosti mreže ili nešto drugo. Teoretski, moglo bi se reći računalu “dodaj mi još 3 procesora i podigni propusnost mreže na 10GB/s”… upravo sada – i kliknuti na gumb na konfiguracijskoj ploči.

Bitno je za razujmeti da smo upravo zbog toga Windows Azure napravili kao prilično jednostavne usluge (ali time i vrlo skalabilne). Pohrana podataka ovdje se odnosi samo na BLOB binarne podatke, nešto upita te jednostavne tablice, ali nećete pronaći ništa slično relacijskim tablicama (o tome se brine Microsoft SQL Services kao dio Microsoft Azure Services platforme).

No, kao što sam najavio, skalabilnost i dostupnost nisu jedini elementi koji su od značaja za prosječno enterprise korporativno okruženje. Tu su i pitanja sigurnosti, povezivanja “lokalnih” aplikacija s oblakom, pitanja upravljanja aplikacijama te ponekad i pitanja radnog procesa (workflowa). Ako pogledate bilo koju ozbiljniju aplikaciju danas, osim osnovne funkcionalnosti, ovo su uvijek nužni elementi koje morate imati da bi se zvali “enterprise” aplikacijom”. O tome se brinu Azure Services Platform komponente koje se nalaze u… Microsoft .NET Services građevnom bloku.

Microsoft .NET Services

Microsoft® .NET Services građeni je blok od posebnog interesa za one koji sebi postavljaju pitanja slična onima sa početka članka. Naravno, nije za očekivati da će direktor informatike sjesti za Visual Studio i rješiti pitanje federacije identiteta kroz nekoliko linija programskog koda, ali developeri bi ovdje već trebali plivati kao ribe u vodi. Probate li koristiti Microsoft .NET Services kao gradivne elemente, biti će vam jasno da je ovo tek nekoliko .NET usluga i razvojna okolina (software development kit – SDK) kojeg koriste programeri kako bi omogućili rješavanje pitanja s početka priče. Danas, ova razvojna okolina odnosno razvojne komponente rješavaju pitanja povezivanja aplikacija, pitanja pristupa te pitanja upravljanja procesima, ali jasno je da će Microsoft staviti određeno težište na razvoj komponenti koje tržište (čitaj: enterprise) bude od njih tražilo. Usluge koje kroz Microsoft .NET Services možete omogućiti su, shodno prethodnoj rečenici Microsoft .NET Service Bus, Microsoft® .NET Access Control Service, te Microsoft® .NET Workflow Service.

Tabela 1 Opisi pojedinih usluga u Microsoft .NET Services građevnom bloku

Iako su ove usluge primarno napisane na .NET platformi i koriste Windows Communication Foundation (WCF) i Windows Workflow Foundation (WF), to ne znači da ih ne možete koristiti i putem drugih programskih jezika odnosno razvojnih okolina. Ovo je poglavito važno za one korporacije koje su investirale i u druga razvojna okruženja. Time je zgodno za znati da je .NET Services zasnovan na industrijskim i standardnim protokolima, što omogućava jednostavnu integraciju putem REST, SOAP, i WS-* protokola. Na primjer, već postoje Java i Ruby SDK za Microsoft® .NET Services usluge – što otvara vrata raznim razvojnim grupama i jednostavnu integraciju s postojećim rješenjima.

Kako komponente rješavaju problem korporacija?

.NET Access Control Service vam omogućuje jednostavnu federaciju identiteta. Na primjer, ako koristite Active Directory kao imenički servis nije vam potreban niti jedan drugi identitet za aplikaciju koja se nalazi na Internetu. Zar to nije logično? Prijavite se ujutro u svom uredu na mrežu i … cijeli dan koristite različite aplikacije na Internetu a da niste morali upisati niti jedan drugi oblik identiteta (tipa username / password). .NET Services Bus vam omogućuje da vaša aplikacija iz ureda proslijedi neke podatke prema aplikaciji na Internetu (i obratno) na jednostavan način kroz HTTP port, čime administratori i upravitelji sigurnosti neće dobiti slom živaca. Dodatno, ova komunikacija je otvorena za višestruke usluge lokalno (Enterprise Services Bus) koje se povezuju s jednom ili više usluga na Internetu (čineći time – Internet Services Bus, termin koji se baš i ne rabi, ali je dobra slika onoga što dobivate). Na kraju .NET Workflow Service vam omogućuje da se radni procesi koje ste započeli u korporaciji jednostavno nastavljaju kroz dijelove procesa koji su u oblaku i potom vraćaju nazad u korporaciju. Mislite da vam to ne treba? Onda niste upoznati s složenošću procesa u državnoj upravi koji se prostiru ponekad i na nekoliko tijela.

I prema kraju…

Nemojte smetnuti s uma da smo ovdje razgovarali samo o specifičnom problemu i specifičnom rješenju – platforma je daleko bogatija mogućnostima. Ponavljam, sve ovisi o vašem scenariju, a enterprise integracija samo je jedan od scenarija koji se ovdje pojavljuju. Isto tako, osvrnuo sam se samo na jedan građevni blok – .NET Services, iako ih naravno ima i drugih – slika 2.

Slika 2 Razne mogućnosti koje donosi Azure Services Platforma

Neke od ovih mogućnosti su rudimentarne i niti jedna ozbiljnija aplikacija ne može se niti zamisliti bez njih – pogledajte samo na primjer Microsoft SQL Services. No to je neka druga priča i neki drugi scenarij koji razvijatelji aplikacija u oblaku mogu imati. Kao i specifičan problem koji se pri tome rješava. Ali kao što rekoh – nekom drugom prilikom.

Pročitao sam nedavno zanimljiv članak u Economistu: Clash of the Clouds, koji “predviđa” manju ulogu klijentskih operacijskih sustava i početak borbe za oblak. Ekipi su Windowsi 7 nekakav “milestone” koji otvara vrata drugim OS-ovima, poput Chrome OS ili Androida.

Windows 7 možda jest početak novog pravca u razvoju operacijskih sustava, i biti će poznat po tome da su OS-ovi krenuli u jednom sasvim neočekivanom pravcu: biti će sve manji, brži i nezahtjevniji.

Što je tome uzrok? S jedne strane, sami Windowsi su pretjerali – svaka nova verzija OS-a bila je sve veća i veća (i po mogućnostima ali i po stvarnom zauzeći prostora kako na disku tako i u memoriji). Uzmimo na primjer uporedbu: WIndows XP (u koje su se mnogi kleli, a i danas to rade) preporučeno traže 3GB prostora na disku, dok smo s Windows Vistom otišli na 30GB. Nije jednostavno objasniti što smo to deset puta povećali, ali barem sada znamo da “to” radi brže (evo pripadnog slidea s nedavnog PDC-a, a možete pogledati i poslušati prezentaciju Marka Russinovicha: client footprint reduction).

No, vratimo se na temu – miče li se operacijski sustav s klijenta u oblak? Ne doslovno, ali barem u dobrom dijelu servisa? Odnosno, hoće li operacijski sustav na klijentu biti sve tanji i tanji, poput manekenki, a pri tome sve brži i brži (čitaj: učinkovitiji)? Da li je Windows 7 dobar i očigledan korak u tom smjeru, i hoće li WIndows 8 u tom smjeru i nastaviti?

Sve su ovo pitanja na koje ćemo brzo dobiti odgovore – neke smo već i dobili. Moderni operacijski sustavi su upravo takvi – bježe s klijenta u druge prostore i dijele svoje funkcije na nove i različite načine.

Koje funkcije bi se mogle još prenijeti s operacijskog na oblak?

Neke su prilično jednostavne i tu vidim one koje nisu vremenski bitne (mislim na vrijeme odziva, bez obzira što danas svi pričaju o real-time webu i ostalim, da nema mrežnih provajdera kao što su ovi naši možda i zanimljivih stvari). Pogledajmo samo Start izbornik – imat u aplikacija i servisa koji bi lako prešli na oblak i to ne samo u modelu u kojemu je moguće nadograđivati OS novim aplikacijama (kao što su to Windows Live aplikacije). Možemo se zagledati i dublje – u nivo operativnog sustava koji nije nužno blizak sklopovlju ili pogoniteljima. Mislim da će HTML5, koliko god to čudno zvučalo, puno toga napraviti u tom smjeru (ili bar omogućiti…).

Koje su mi funkcije dvojbene?

Zapravo bilo koja funkcija koja dotiče neki vanjski reusurs – mada vanjski ovdje shvatite s oprezom: meni je to i vanjski u odnosu na klijenta (printer) ili vanjski u odnosu na oblak (kernel na lokalnom računalu). Recimo, mrežni printeri (lokalni su izumrli, je li). Tehnički to znači da bi se printeri povezali na nekakav enterprise services bus (internet services bus) koji pripada vašoj organizaciji. OK, za sada to je izvedivo – tome služe npr .NET Services u Azure Platform u Microsoft oblaku. No, i u printeru bi trebao biti nekakav servis koji bi se “objavio” oblaku, odnosno instanci koju generira pripadni ESB (korporacijski). Recimo da bi se i to moglo napraviti – ionako danas koristimo printer servere koji rade nešto slično – ne zahtjevaju lokalne servere za print, ali, opet, ipak su serveri.

Dakle, sve je jednostavno, samo kad bi printeri znali kojem “privatnom” dijelu oblaka pripadaju, odnosno na koji se services bus povezuju. Napisao sam “privatnom”? Sigurno ne slučajno je niz pogleda usmjeren u “private cloud computing” – pogledajte si malo i Microsoft projekt “Sydney” koji priprema upravo jedan ovakav pristup.

Za kraj, problematičan je i offline rad općenito. Što kada neki servis prebacite u oblak i … nemate konekciju? Planirate to riješti s offline cacheiranjem? Opet lokalna aplikacija, odnosno, lokalna aplikacija koja podržava vašu namjenu da nemate lokalnih aplikacija (ex. Google Gears). Oksimorotično, zar ne?

Ima tu i drugih stvari, ali ostavljam to za naše Architect Forume, kasnu pizzu i pivo i sneni pogled uz rečenicu “e kad sam ja slemio svoju prvu Galaksiju…”. Ali nove generacije ionako to ne razumiju .

P.S. nemojte mi samo početi s idejom da bi zapravo cijeli OS mogao u oblak jer eto – i njemu treba s nečega pristupiti. A čim sjedimo lokalno a ne u oblaku (a niti nećemo skoro, bar dok ne završim svoje na ovom svijetu), imamo lokalnu jedinicu. Hence, local OS.

Za one koji su prespavali Professional Developer Conference, a zanima iz Azure (Microsoft Cloud Computing), nekoliko izvadaka koje smatram interesantnim… moj blog, moj izbor .

Microsoft Azure Platofrm Business Model 101: Transforming to a Services Business

Za one koji se trude razumijeti poslovni model koji donosi cloud computing (ali i općenito SaaS model), odličnu prezentaciju (ovdje je i videocast i ppt je tamo…) imala je Dianne O’Brien (Sr. Director, Business Strategy) pod gornje navedenim naslovom.

Osim što ima smisla razumjeti kako postaviti poslovni model, prezentacija daje razmatranje još nekoliko ključnih stvari: kada primjeniti cloud computing i u kojim scenarijima (slika). Vjerujem da se možete prepoznati u gotovo svim scenarijima i ste se ne jednom pitali čemu služi ta skalamerija kada procesor radi tek na nekoliko posto (pa čak i kad virtualizirate prostor).

Microsoft tvrdi da je TCO manji, i to od ponešto do značajno, ovisno o tome kakvog je tipa vaša aplikacija. Ako želite izračunati TCO za svoju aplikaciju (recimo, razmišljate ima li smisla prebaciti ju na cloud arhitekturu) možete to probati koristeći TCO & ROI Analyzer Tool (ok, priznajem, računa i ROI).

Naravno ako vas zanimaju i konačne cijene uporabe Azure platforme, to možete pronaći ovdje u navedenoj prezentaciji. Neki kažu da je preskupo, ali naravno sve to ovisi o modelu kojeg ste postavili i naravno, upravljanju s maržama na vašoj aplikaciji . Microsoft Azure donosi tri tipa /modela uporabe Azure platforme, pa prema tome i načina plaćanja uporabe:

1. Consumption – Pay as You Go (ili po naški koliko koristite toliko i plaćate)

2. Subscription – Value for Commitment (koristite koliko želite u određenom paketu, ali to je fiksna cijena)

3. Licencing – Additional za one koji već imaju određene licencne ugovore. Čitaj: enterprise.

No, ako planirate zasnovati svoj poslovni model na Microsoft Azure Platformi, cijela prezentacija je jednostavno must. A i zanimati će vas gdje (u poslovnom modelu) ide Azure… Čak je i Q/A prilično zanimljiv…

Par tehničkih prezentacija za one koje to zanima, a dolaze iz “lessons learned” serije (linkovi na PDC videocaste):

• Lessons Learned: Building Scalable Applications with the Windows Azure Platform
• Lessons Learned: Building On-Premise and Cloud Applications with the Service Bus and Windows Azure (zanimljiv je primjer unutra za ekipu uz HEP-a, ali ne očekujem ništa takvo skoro)
• Lessons Learned: Migrating Applications to the Windows Azure Platform (ha!)
• Lessons Learned: Building Multi-Tenant Applications with the Windows Azure Platform

A ako ste početnik: prije no što krenem, primjetio sam da koliko god širimo informacije o cloud computingu i što to jest i što to nije i kako razvijati za isti, uvijek netko ide iz početka, pa tako evo i za tu ekipu link na 101: Introduction to Building Applications with Windows Azure. Uživajte.

Privacy in the Cloud Computing Era: A Microsoft Perspective

I na kraju, iako nije info s PDCa: ovaj papir je izazvao dosta polemika po blogovima – kako Microsoft vidi sigurnost podataka u oblaku (s obzirom da je pitanje sigurnosti i Microsofta uvijek blisko pojedincima koji prate tu tematiku). No dokument daje pregled “principa” – odnosno vodiča kojima se Microsoft vodi u izgradnji svojih sigurnosnih rješenja ali i tretiranju podataka koje koristi (podaci u oblaku). Ne očekujte naputke kako konfigurirati AppFabric threadove, jer ih u tom dokumentu niti nema. No to ne znači da pitanje sigurnosti nije prihvaćeno ozbiljno. A da se podacima može upravljati i na pametan način, pokazuje i projekt “Dallas”.