ratkom.net: potraga za nepoznatim

slika: “tags cloud of the cloud computing definition on wikipedia”

Proveo sam danas dosta vremena razgovarajući s ljudima oko toga… koliko stvarno vrijedi taj oblak? Kako uspostaviti servise, kako ih naplatiti, kako ih pozicionirati… i sjetio sam se odličnog članka kojeg ste možda propustili, a i danas je de facto standard razmišljanja o tome…

Još dok smo davno tek započinjali tehnološku fascinaciju oko fenomena koji je danas globalno poznat pod nazivom – cloud computing, jedna od bitnijih karakteristika bila je upravo – vrijednost. I tu je uvijek bilo različitih stavova, od onih koji oblak promatraju kao utility – utakneš se i dobiješ sve što ti treba (tipa Nicholas Carr, Does IT Matter) pa sve do onik koji su glasno vikali da to nije ništa što već nismo vidjeli, shared computing je postojao još šezdesetih godina (ako ne i ranije).

UC Berkeley, jedno od najcjenjenijih sveučilišta na ovoj kugli, izdao je svoj whitepaper pod nazivom "Above the Clouds: A Berkeley View of Cloud Computing" i debelo se zainteresirao za teme novih poslovnih i tehnoloških modela, mogućnosti novog razvoja aplikacija, provjerio koliko bi nas to stvarno koštalo i slično. Preporučam ne samo kao uvod, nego i kao malo ozbiljniju raspravu oko toga što nas čeka. Obavezno čitanje za svakog CIO / Architect / IT Manager djelatnika koji razmišlja "u oblacima" .

Dodatno, imaju oni i diskusiju oko toga papira, 15 min, tek toliko da se pojave na Jubitou. (14.02.2009, dakle prije skoro 3 godine)

Možda posvetim jedan dio ovih postova temi… a kako uspostaviti vrijednost oblaka u XLSici (tako to danas najbolje razumijem), a razumijem da i moj kolega Ozren planira posvetiti dobar dio života istome, pa… zamolit ću ga da dio istraživanja podijeli s nama…

… dobro, raspoložive su trial verzije (dakle sve funkcionira, samo ne plaćate do daljnjeg) i mogućnost da sa otvaranjem servisa u komercijalnoj verziji jednostavno nastavite sa radom (odnosno, trial –> komercijala). Dakle, dovoljno je otići na adresu: office365.com.hr i dalje vas proces vodi sam po sebi.

Iz PR objave:

Zagreb, 29. studenog 2011. – Microsoft Office 365, posljednja generacija sustava za poslovnu produktivnost u oblaku, od danas je u probnoj verziji dostupan svim korisnicima u Hrvatskoj. Microsoft je ujedno objavio i prve značajne nadogradnje tog sustava, koji objedinjuje Microsoft Office, Microsoft SharePoint Online, Microsoft Exchange Online i Microsoft Lync Online, u servisu koji je dostupan 24/7.

Microsoft Office 365 potpuna je cloud usluga – sve se vrti na oblaku, a na vama je da imate kompatibilan internet preglednik (a podržani su svi noviji preglednici). Dalje naravno ovisi o tome što želite koristiti (kao i svaka SaaS usluga ovo je pay as you use model kroz pretplatu). Ajmo vidjeti što se nalazi unutra i kakva su manje više osnovna pravila uporabe većih servisa (neću ulaziti što potpada u koju pretplatu, to možete vidjeti na stranicama samog servisa):

• Microsoft Exchange Online – elektronička pošta u oblaku. Ovdje nema specifično zanimljivih stvari, recimo da smo se svi navikli na to da koristimo elektroničku poštu koja je “hostana” negdje drugdje. No primjetite da se ovdje ne radi samo o emailu (dakle, inbox) negdo i cijela funkcionalnost kalendara, kontakata, zadataka, ali i sve potrebne anit virus i anti spam funkcionalnosti. Vama treba ili browser ili Outlook klijent i spajate se na standardnu URL adresu kako bi koristili svoj inbox… Ali kao što sam rekao, sve znate.
• Microsoft SharePoint Online – ovo je malo drugačija priča. Na SharePoint ste se možda naviknuli u korporativnom mega okruženju, a sada ga imate i za svoju malu tvrtku (ili veliku, ovisno o tome kako se volite gledati). Pohrana dokumenata, timski rad na njima, arhive, slična zanimacija. Jasno da imate mogućnost koristiti i SkyDrive, ali … teško je uporediti jabuku i krušku. Ovo je ipak poslovna primjena. Za one koji bolje kuže SharePoint, zanimljivo je da online verzija podržava sandboxing – dakle, možete podignuti svoju aplikaciju u online sharepoint i imati… svoj urudžbeni zapisnik. U oblaku.
• Microsoft Lync Online – e sad dolazimo do pravih stvari. Ako je išta “groovy” onda je to Lync. Ili, možemo ga nazvati korporativni Skype ali sa daleko boljim integracijama s poslovnim okolinama ili Office alatima. Ponekad ljudi Lync vide samo kao komunikacijski alat (instant messenger ili video pozivi ili…) a zapravo je najbolji u prezentacijskim i edukacijskim scenarijima (pitanje npr: kako organizirati edukaciju za 1.020 ljudi na 123 lokacije bez velikih troškova).
• Microsoft Office Web Apps – već pomalo popularna verzija Microsoft Office alata koji se “vrte” u browseru – kao kakva klasična SaaS usluga. Zanimljivo je da nekako sve više koristim upravo tu verziju i prirodno mi dolazi u scenarijima kada koristim dokumente koji se nalaze negdje na … internetu. OK, nije potpuna Office verzija ali u nekim scenarijima ima prilično smisla. Tu je Word, Excel, OneNote… a za one koji ne mogu bez najjačih i najboljih tu je i …

  
  slika: ko pravo… Office Web Apps

• Microsoft Office Professional Plus – ček sad … i to je usluga? Rekao bih prije pretplata. Zapravo, možete instalirati “punokrvni” Microsoft Office 2010 ili koji već zadnji na svoje računalo i s njim se spojiti na Office 365 (ili koristiti ga kao i uvijek) ali pri tome ne “kupiti” Office kao do sada nego ga plaćati u sklopu svoje mjesečne pretplate. Na primjer Plan E3 (24 USD mjesečno) uključuje i Microsoft Pro Office 2010 za korisnika…

I tako, što bi rekli… Vrijedi isprobati i to ne samo kao tehničku novotariju nego, imajući u vidu sve prednosti oblaka kao što je stalni backup, dostupnost podataka, ovo, ono… možda u potpunosti ili djelomično pomaknuti svoju dnevnu rutinu.

Čak za kraj mogu probati biti prorok: vjerujem da ćete u slijedećih dvije tri godine preći na jedan od ovakvih oblika podrške poslovnoj produktivnosti. Ok, možda već jeste na nekom od drugih proizvoda, i to prihvaćam, zato i kažem “jedan od”. Ali da ćemo sve manje brinuti o IT sustavima… A i da će se IT ekipa baviti nekim pametnijim stvarima, hoće.

Za više informacija možete skočiti na Office 365 community blog…

Nije tajna da sam veliki pobornik PaaS modela – kao stari developer vidim ga kao ne samo svjetlo na kraju tunela nego kao reflektor na zjenici. Nema smisla da vam sad opet navodim sve prednosti (ima tu i nedostataka, ali…), nego mi je zanimljivo vidjeti kako je to model koji se opire bilo kojem obliku standardizacije ili suradnje.

Da je puno obećavao kao model, jest. Da baš i neće tako brzo, neće. Čak ni veliki ne vide baš toliko posla a tome… vidi što kaže Forrester:

PaaS je relativno skroman ali vrlo bitan za SaaS. Dakle, trenutno svako vozi svoju priču, manje više uspješno, s sličnim i različitim modelima pristupa. Kakvo je stanje nacije?

VMWare je ozbiljno ušao u svijet PaaS platforme, s malim odmakom da ju još uvijek vidi “zanimljivo” lokalno, odnosno privatno. Ne da nema public strategiju (Cloud Foundry), dapače, ali je interesantno koliko se trudi složiti private-hybrid-public priču (hybrid uzmite samo kao marketinški izraz, jer je to samo spoj privatnog i javnog), uz fokus na Micro Cloud Foundry modelu. Najjači model je ipak otvorenost “It can support multiple frameworks, multiple cloud providers, and multiple application services all on a cloud scale platform.”, što bi mogao VMWare dobro pozicionirati kod developera koji rade na SpringSourceu. Micro model nije ništa specijalno, barem za one koji su upoznali Windows Azure, ali se dobro reklamira, kao “lokalni oblak” – mada nije ništa blizu tome: nadam se da ne moramo raspravljati da oblak na jednom stroju nema puno smisla, osim za development (što MicroCloud zapravo i jest). No sad, mislim da je integracija u potpunosti slična Windows Azure developmentu koristeći Visual Studio, Publish se zove Push i tako… ništa drugačije, osim same izvedbe (primjeri recimo u Spring Roo okolini).

Google je bio prvi, pa se negdje izgubio uz put. Kako mu je to uspjelo, ostat će mi misterija do kraja radnog vijeka a i dalje, jer su i Microsoft i VMWare a dijelom i Salesforce otišli daleko dalje od njih. Na neke stvari se čeka prilično dugo (na primjer, Google Cloud SQL, relacijska baza u Google oblaku) koja je recimo u ograničenom “previewu”, sve ostalo je recimo novo izdanje ideje koja je već odrađena. Mislim da su više fokusirani na to kako sada od toga napraviti business (lansirali su GAE Premier Accounts), razmišljaju o SLA i ostalim poslovnim elementima, i tako. Faza: gdje su tu novci.

IBM je nedavno također dodao PaaS mogućnosti svom IBM SmartCloud-u (koji je otvoren u travnju ove godine) sada pod nazivom IBM Smart Application Services, kroz koji pokušava adresirati razvoj aplikacija u enterprise okruženju (logično ako se one temelje na Java EE platformi + WebSphere). No, nema ovdje baš previše inovativnosti, prepoznat ćete da su to standardna rješenja prepakirana u web servise (odnosno u aplikacijske servise koji su dostupni kroz platformu) – nešto vrlo slično ORACLE ponudi. Dodatno, podržava se vrlo specifični set znanja (Java, doduše raširena, ali… specifična.). Tu je i pitanje kako ovom pristupiti ako ste developer komada jedan ili ste mali shop – IBM orijentacija je prema enterprise okolini, gotovo potpuno suprotno od Microsofta (Azure) i Googlea (App Engine). Marketing kaže da ne postoji “vendor lock-in”, podržava samo Linux OS, (?), podržava samo IBM DB2 (?) itd, a ja stavljam upitnike kako bi ukazao na to da se zapravo radi u IaaS + SaaS modelu koji po meni ima vrlo malo veze sa PaaS-om, ali danas je valjda popularno staviti i taj križić u svoju kućicu. Da model ima svoje prednosti, govori i donja tablica, ali da je to PaaS…

No dobro, betu možete očekivati slijedeći mjesec (prosinac), pa probajte ako vam se enterprise temelji na IBM tehnologijama.

Microsoft, da budem koliko toliko korektan stavit ću ga u listi na zadnje mjesto pregleda, priprema novo izdanje Azure platforme. Kao i drugi provideri, gledaju se specifične primjene, kao na primjer podrška za Hadoop servise (zanimljivo, ali napustili smo svoj HPC servis i preuzeli open source), radimo s Open Nebulom kako bi podržali Hyper-V (opet open source) itd… O njemu inače dosta pišem pa sada da ne dupliciram podatke i informacije… www.azure.com.

Da sve nije jednostavno u PaaS svijetu svjedoči i trenutno razmišljanje Forrestera: “VDI, PaaS Technologies Stuck in Gestation Phase”: iako većinu stvari polako standardiziramo u svijetu enterprise cloud tehnologija, izgleda da PaaS ide svojim putem. Osobno mi je čudno da to njih čudi /:) ali pa zare različiti vendori ne bi trebali imati nekakvu različitost koja bi ih “izdigla” iznad konkurencije? Osim toga, zašto bi platforme podržavale i konkurenciju? Možda je na nivou infrastrukture to jednostavnije (Open Virtualization, pa LIve Migration ili Migration općenito), ali na PaaS modelu to nije tako jednostavno (pogledajte smo koji bi bili requirementi za podršku Microsoft AZUREu, Google AppEx ili VMWare MicroFoundryu…). Možda se previše brinemo oko toga kako osigurati standardizaciju na svemu i svačemu. PaaS bi ionako trebao biti platforma za brzu inovaciju, a inovacija znači diferencijaciju, zar ne? DA ne bi bilo “Ford, u više boja, dok god je crna”.

Primjetite da nisam previše pisao o ORACLEu, imaju i oni svoju “PaaS” ponudu ali ako vas zanima kako to izgleda, čitajte dio koji se odnosi na IBM.

Znam da nisam mogao izabrati nezgodnije vrijeme od ovoga kako bih razglabao oko toga kako država treba ili može implementirati i koristiti cloud computing (računarstvo u oblacima) ali kod nas se o sprezi ova dva (država, oblaci) relativno malo piše i relativno malo odlučuje. Pa, iako se čini da u medijskom prostoru danas nema mjesta za jednu temu ovakvog tipa (mada bi se moglo razglabati što je bitnije), evo na mom blogu ne caruje politika već drugarstvo što bi rekao Branko Kockica, te prema tome mogu otvoriti temu ili dvije.

Na ovakve komentare uvijek me potakne nešto što se događa vani: tako je i sada Federal Government USA izbacio niz dokumenata (Cloud Computing Technology Roadmap) koji adresiraju ovo područje, a sve u želji da se što kvalitetnije pristupi migraciji podataka i servisa u oblak (da, da, kad kažem da to rade, stvarno rade uz sve otpore raznih zainteresiranih stranaka). Naravno, država ovdje ima jakog predstavnika National Institute of Standards and Technology (NIST), koji se za razliku od našeg HZNa bavi malo ozbiljnijim stvarima i više sudjeluje u strateškim odrednicama upravljanja standardima ali i preporukama te tehnološkim dokumentima.

No, nije objavljen jedan, nego dva (tri) dokumenta:

• “High Priority Requirements to Further USG Agency Cloud Computing Adoption” (a general understanding and overview of the roadmap initiative and address such factors as: prioritized interoperability, portability and security requirements that must be met to further government cloud adoption; standards, guidelines and technology that must be in place to satisfy these requirements, and a list of Priority Action Plans), da sad ne prevodim, ali ukratko lista stvari na koje je potrebno obratiti pažnju ako se otvorite prema ideji uporabe servisa u oblaku,
• “Useful Information for Cloud Adopters”, (technical reference that is useful for those working on strategic and tactical cloud computing initiatives — whether they work in government agencies or not)
• “Technical Considerations for USG Cloud Computing Deployment Decisions”, dokument koji je još u nastanku, ali od kojeg se očekuje više fokusa na tehnologiju i povezanost na postavku (deployment).

Naravno, nitko ne očekuje da će ovi dokumenti biti stvarni “predlošci” za kupovanje ili iznajmljivanje usluge u oblaku. Svi se slažu da će to biti samo dobra podloga za razmišljanje o prelasku na oblačno računarstvo te uspostavljanje usluge na ovaj način.

No najbitnije je da su ovi dokumenti dobri vodiči za privatni sektor koji kad tad dolazi u poziciju ponuditi usluge prema državi. Ovdje namjerno podcrtavam privatni jer je jasno da kad država sama sebi nudi usluge to uobičajeno završi u prostoru u kojem se učinkovitost, skalabilnost, pay-per-use, dostupnost, prihvatljiva (najmanja) cijena i ostale izvedenice ne koriste baš prečesto. Ne moram niti napisati da je to osnova privatnog businessa, pa je interesantno da se i javni sektor počinje okretati nekakvom obliku JPP-a (javno privatnog partnerstva u boljem obliku od onog koji je kod nas primijenjen). Na primjer, dokumenti sadrže upute kako kreirati SLA (Service Level Agreement) u kreiranju ili prihvaćanju usluge koju nudi privatni sektor.

Da budem iskren, ima tamo fantastičnih primjera i dokumenata, na primjer:

• USAID Virtual Desktop Infrastructure (VDI) Business Use Case
• USAID Applications (Email, productivity, collaboration) Business Use Case
• DRAFT Cloud Computing Business Use Case Template
• itd, itd, vidi se da netko tamo razmišlja o scenarijima koji odgovaraju trenutnim interesima i događanjima oko nas..

Zašto volim ovakve stvari? Zato što ponovo, barem kratkotrajno, upadam u slatki san i vjerujem da će se vrlo brzo i kod nas netko odvažiti zagristi ovaj zalogaj. Bilo da ga piše iz nule (0 bodova) ili jednostavno koristi postojeće dokumente kao predložak uz potrebne (ako) izmjene (puuuuuuunooooooo bodova).

Ali, kao što kaže poslovica, reality bites, pa ću se sutra probuditi u dobrom starom okruženju, stati u red za servis koji uključuje 23 papira, 4 lokacije, 12 sati i nekoliko nervoznih državnih službenika. Ponekad je dobro i probuditi se, kao što bi rekao moj pokojni djed. .

Mi jesmo, i kao i uvijek, dobro se zabavili, naučili i naradili tijekom tog tjedna – zapravo, prošlog tjedna ako ovo čitate lagano zavaljeni tijekom vikenda ili ponedjeljkom ujutro na poslu uz jutarnju kavicu. Global Enterpreneurship Week je uvijek događanje koje vam puni baterije – kao i kod Imagine Cupa, radite s mladim i pametnim ljudima koji žele više bolje i jače, a i znaju kako to postići.

GEW je svake godine sve veći i traje sve duže – pogledajte samo statistiku koja je izvađena iz prošlih godina i koja je jednostavno: senzacionalna.  Poduzetništvo je “na cijeni” i postoji razumijevanje kako i zašto, jer je upravo poduzetništvo glavni motor bilo koje ekonomije (to vam mogu potvrditi svi veliki igrači, a zašto se kod nas misli da je glavni pokretač industrijalizacija, tko to zna…)

Ove godine nositelj svih aktivnosti bio je Microsoft Innovation Center Varaždin, te je u Varaždinu različitim aktivnostima obilježen ovaj tjedan. Kad kažem obilježen, onda je to malo skromno, jer je odrađen cijeli niz aktivnosti prošli tjedan:

Čujem da je najzanimljivije bilo na otvaranju novog ogranka PMI (Project Management Institute) Varaždin, a i sam sam imao priliku učestovati na Enterpeneuership Forumu 2011. (na linku je moja prezentacija oko.. para i cloud computinga). Sve je ovo ogroman doprinos kojeg je iznio uglavnom na svojim plećima Marko Drenovački, voditelj MICa Varaždin, pa mu ovim putem čestitam na odličnim rezultatima i nadasve zanimljivim događanjima.

Za više informacija možete se obratiti Marku (recimo da je najbrži na @micvz a mislim da će i on napisati svoje viđenje tjedna kada se malo odmori… do tada, pozdrav i veselim se novim idejama…

Tu i tamo me još ponešto iznenadi ovih dana, a ovo gore sigurno se nalazi u toj kategoriji. Kao što vidim, novi zEnterprise 196 mainframe  za prosinac ove godine planira razne stvari, a jedna od interesantnih je da ćete na njemu moći vrtjeti i Windows aplikacije. Daklem, System z sada podržava z/OS, z/VSE, z/VM, Linux, Unix ali i Windows aplikacije.

Službeno to potvrđuje i IBM već neko vrijeme.

Prije nekoliko godina, ovo bi bila vijest dana. Ne samo što Windowsi ulaze na velika vrata u svijet mainframea i postaju punopravni član obitelji kojom se onda upravlja s jednog mjesta, nego bi odahnuli i razni “programeri velikih sustava” koji su do sada morali zaobilazno povezivati ta dva svijeta (znam to dobro jer smo na tome izgradili dio businessa). Podatak vamo, podatak tamo, aplikacija vamo, aplikacija tamo – nije to jednostavan proces. Znači li to da je netko pobijedio? Zapravo ne – izgleda da će mainframe ostati tamo gdje jest (možda u manjem ili većem broju, ali sigurno još hrpu godina) a da će Windowsi izgubiti jedan argument kojim su ga prištekavali tipa “ali to ne radi s mainframeom”. No vidjeti kako se Windowsi vrte u ovakvom okruženju zbilja je zanimljivo, čisto kako bi dokazali da danas sve ide na svašta i pritom ne traži previše od “interoperabilnosti”. Danas, međutim, vijest je prošla prilično nezapaženo.

Možda je najbolje reći da je ovo sve pomalo postalo irelevantno.

Danas se mainframe ionako preselio u neke nove oblike: ok, razumijem da imate hrpu željeza koja radi određene stvari u svom datacentru na kojoj piše IBM, ali dio korisnika je ionako već migrirao s mainframea, dio ga nikada nije imao, a dio niti neće – pa čak i da ga trebaju. Ne samo da su se pojavile jeftinije varijante s prihvatljivim rizikom nego i velike varijante bez prevelikog rizika – čitaj oblaci.

Ali da će ekipa ovo isprobati i pri tome vrtjeti glavom… kladim se.

Zapravo, možda je bolje pitanje, da li ide prema dolje… Kad kažem “korporativna društvena mreža” mislim na sve one silne napore koje smo ulagali zadnjih nekoliko godina ne bi li mogućnosti Web 2.0 (a kleli se neki i na 3.0) tehnologija ubacili i upogonili unutar korporacija. Pisali su se pamfleti o “knwledge managementu” i “tacitnim znanjima”, objašnjavalo da će SharePoint zauvijek promijeniti svijet korporativnih komunikacija, ginulo za blogove i twitove i tako… tresla se brda, rodio se miš.

Čita za zanimanjem nedavno izvješće University of Massachussets oko uporabe blogova u Fortune 500 kompanijama (a znate da se “gore” kunu upravo u njih)… ispada ne da blog ne raste nego stagnira zadnjih nekoliko godina i dok je to na početku bilo zabavno i korisno… danas možda više i nije. Prenosim dva bitna grafikona:

Daklem, gledajući prvi, blogovi su nakon 2009 odustali od svog naleta, iako četvrtina kompanija nije mali broj… Ili, možd asu neki probali a drugi odsutali, tako da smo u zadnje tri godine vidjeli tek konstantan broj “blogera” među velikim kompanijama. Primjetite da se ovdje radi o “public” blogovima, dakle ne internim u kompanijama koji su zatvoreni za javnost, nego onima koji su otvoreni prema van. Donekle ih razumijem – mislite da je jednostavno imati blog u korporaciji koji je otvoren za javnost? Recimo da to znam iz prve ruke, jer upravo čitate jedan takav. Broj “uputa” kojima vam objašnjavaju da je sve dozvoljeno, doduše s nekim ogradama je konstantan, samo broj ograda raste. Morate biti prilično senzibilni i razumjeti korporaciju kako bi proveli 5 godina u blogosferi i pri tome odradili korektno sve akcije, kako prema van, prenoseći informaciju koju želite a koja ima smisla, kako prema unutra, razumijevajući da je dio tih informacija vitalan za rad korporacije.

No, mislim da je ovo manji problem – korporacije jednostavno teže vide vrijednost jer blog, twitter, facebook jednostavno zahtjeva "”commitment” i morate biti spremni održati kontinuitet. Oni koji rade na ovaj način znaju da to nije uvijek jednostavno. S druge strane, možete platiti PR agenciju da to radi za vas – no tada je količina kvalitetnog prijenosa značajno smanjena i razumljivo se svi skrivaju iza “službenog bloga korporacije”. A ljudi ipak više vole čitati blog pojedinca, zar ne?

Ništa bolji nije ni danas daleko popularniji format komunikacije na društvenim mrežama, twitter. Iako bi rekli da je danas nevjerovatno ne koristiti twitter kao jedan od kanala komunikacije, ni on nije u ništa boljoj poziciji. Posebno me zabavlja da ni veći niti manji ne vide vrijednost (mada je upitno što je ovdje veće a što manje) – nekako mi se čini da su zaboravili da je guerilla marketing najbolji oblik marketinga…

Za kraj, isto vidim i kod sebe… dok mi je blog, facebook i twitter super, nekako sam odustao od foursquarea… stvarno mi se više neda uklikavati gdje sam i što radim samo da bih skupio nevažne bodove i bio bolji od Domagoja ili Luke. Nema smisla kada nije zaživjelo okruženje i, osim pojedinačne akcije koja je toliko komplicirana da bolje da je i nema, uglavnom nitko ne nudi nekakav “incentive” da bi to nastavili i raditi. Ali, možda je ovo samo v1, valjda će se naći i bolja kombinacija.

Kako sam sav ovaj tjedan u “retro” izdanju, čitam i svoja razmišljanja na prvom blogu kojeg sam pisao (recimo, preteča ovog) u koje lamentiram o tome da nam podatke uzima uzduž i poprijeko kako tko stigne bez obzira na zakonsku regulativu koja je dobro poznata.

Zanimljivo da je vidim pozitivne korake i to poglavito u privatnom (internet) sektoru: znakovito se smanjila količina “spam” komunikacije, dijelom jer je pučanstvo upućenije u problem, a dijelom jer spam filteri rade sve učinkovitije. Puno više se pazi što se radi. Privatni (ne-internet) sektor divlja i dalje: tko može objasniti teti u kancelariji da ne želite dati neke podatke jer vam nije jasno zašto ih prikupljaju, mada veliki, koji imaju odjele pravnika koji razumiju i prate problem, paze i na ovo (obavezno ubace nešto sitnim slovima u tekst gdje se odričete svih prava na svoje podatke, imovinu, slobodu i svoje ja). No najveći problem i dalje je javna uprava: i dalje se prikuplja sve od nemila do nedraga tako da i dalje SVAKA ustanova ima SVE podatke o meni, uključivo sve i dalje u papirnatom obliku. Nažalost, nije se puno toga promijenilo u zadnjih n “e-internet” godina u javnoj upravi: iako smo puno očekivali, sad se opet nešto obećava (naravno, kampanja je pred izbore) i najavljuje “neće vam više trebati papir”. OK, naviknuli smo se na to, ima toga i u Strategiji Informacijske i komunikacijske tehnologije Republike Hrvatske iz 2002 godine (dakle, evo 10 godina), a da je malo truda i volje, našli bi i nešto starije. I tamo se navodi :

Državna uprava mora što prije pristupiti stvaranju i razmjeni digitalnih dokumenata uz smanjivanje stvaranja papirnatih dokumenata na najmanju moguću mjeru. Na taj će se način postići značajno povećanje efikasnosti njena rada, a uz to i velike uštede kao i neposredne ekološke koristi zbog drastičnog smanjenja potrošnje papira. U tu je svrhu potrebno donijeti Uredbu o digitalnim dokumentima koja mora propisati da se svi dokumenti koji nastaju digitalno moraju digitalno i pohraniti, definirati formati za razmjenu, atributi za opisivanje te način komunikacije i potpisivanja dokumenata.

U međuvremenu pojavio se cijeli niz Zakona o digitalnom … ali, nema neke implementacije. No, dobro, nije niti tema posta.

Pojavila se i nova napast: ekipa koja vas zove na telefon tijekom vikenda i navečer pokušavajući vam na veliko uvaliti neki proizvod. Otišlo je toliko daleko da vas zovu dan i noć, a na pitanje otkud im moji podaci i pravo da me nazivaju, odgovor je jednostavna: broj vam je odabran slučajnim pristupom iz telefonskog imenika. Pa se sad ti žali jer niti imaju bazu podataka (šatro) niti trebaju nekakvo odobrenje za svoju aktivnost. Ovo će vremenom postati značajni problem, kojeg još nismo niti svjesni – telesales je toliko evoluirao u zapadnim zemljama da su morali zakonski regulirati da vas mogu zvati, recimo, samo između 18:00 i 19:00 navečer. U to vrijeme se na zapadu ne podiže telefonska slušalica bez obzira što zvoni, zna se tko zove.

Naravno, imamo mi svoju Agenciju za zaštitu osobnih podataka. Stvar je čak dobro pravno regulirana, ali.. Na primjer, javno je objavljena lista baza podataka (odnosno, evidencija zbirki osobnih podataka) – tako recimo možete provjeriti da T-HT skuplja za svoj imenik vrlo zanimljive podatke, uključujući JMBG i OIB, mada je upitno što zašto, ali … to morate popuniti na svakom formularu kojeg predajete jer inače… nema usluge. No, JBMG se prikuplja “neposredno od ispitanika” a OIB “podaci dobiveni od Ministarstva financija RH kroz transfer tablica sa postojećih JMBG “. I tako, ima zanimljivih informacija, nije ništa sporno, ali se zna tko gdje što čuva. No posebno interesantno (a sa sadašnjeg aspekta povezivosti i autentikacije gotovo nemoguće) bilo bi zakonski odrediti da svaka baza podataka mora imati web servisa putem kojeg možete provjeriti što točno oni znaju o vama… I tako kliknuvši na link dobijete odgovore iz svih 1.000+ baza o tome tko i što zna o vama… No, “I’m only dreaming here..”, tako da se podaci i dalje nesmiljeno prikupljaju.

Možete li zaštiti svoja prava? Naravno, možete popuniti obrazac i pokrenuti prijavu. Lijepo elektronički. No bilo bi bolje da se rješenja (koja možete također pogledati, ali su izrazito neažurna, zadnje je iz 2008 godine) bolje objavljuju te posebno da se nekog i kazni (ne vidim da je izrečena niti jedna kazna u tom razdoblju nego samo nalog da se podaci obrišu ili slično). Naime, dok nema batine, nema niti reda – i dalje će se na divlje prikupljati podaci kako tko stigne. Dajte nekome tu famoznu kaznu od 40.000 kuna pa da vidimo hoće li se i dalje juriti preko toga.

Stvarno, znate li da su nekoga “opalili” po džepu zbog ovog? Ja ne. A čovjek bi očekivao malo jače stegovne mjere kad su nam danas usta puna privatnosti i sigurnosti.

Evo kratki post kojeg sam inicijalno objavio prije više od dvije godine, ali u međuvremenu je stavljeno novog sadržaja pa da vam ne promakne: na Microsoft Research stranicama je objavljen "projekt Tuva" koji je zapravo zgodan pristup i obrada do predavanja o fizici i fizikalnim zakonima održanih davnih pedesetih godina koje je odradio Richard Feynman, dobitnik Nobelove nagrade za fiziku. Možda starija ali po pristupu i zanimljivosti i dalje vrlo jedinstvena predavanja.

BillG ga je spomenuo (projekt) kao dio pitanja i odgovora koji je odradio unutar svog recentnog predavanja na University of Washington, pa me to podsjetilo na ovog velikana kako fizike tako i pravog storytellera.

Dodatno, ovo je jedan od likova koje možete bolje upoznati, a koji je sudjelovao na "Manhattan" projektu – odnosno projektu stvaranja atomske bombe. Da smo mi ovako učili fiziku (i ostale predmete) vjerojatno bi mi više toga ostalo u sjećanju. Uvod u osnovni zakon gravitacije je upravo prestrašno dobar (malo povijesti, malo šala i pošalica). Obavezno provjerite.

Ovo Internet vrijeme prolazi daleko brže no što je čovjek navikao kod novog vremena. Tu i tamo se sjetim što smo radili tamo negdje 2000. godine i s obzirom da je to sve nepovratno nestalo u bespućima digitalne povijesti teško je danas napisati… bilo bi ovo da je bilo ono… Ali zato postoje zanimljivi servisi poput WayBack Machinea koji vas mogu vratiti u digitalnu prošlost i pokazati kako je neki site izgledao, recimo, te famozne 2000. godine. A to je bila zanimljiva godina – vrijeme .COM booma, svi su pisali web siteove i shopove, investiralo se naveliko, svi su postali preko noći puni para (barem temo negdje u Silicijskoj), i sve je izgledalo tako ružičasto. Zna Ivo Špigel o čemu pričam .

Povodom toga, skupina entuzijasta, mene uključivo, sjela se razglabati oko ideje tipa “što kad bi na jednom mjestu vodili podatke o osobama, pa one definiraju prijatelje, pa vodimo poruke između njih… itd itd”, jednom riječju.. danas mi se čini da smo gotovo definirali Facebook u svojoj prvoj verziji! Pisalo se neka specifikacija, napravila se i prva verzija, tražili se investitori, ali ipak smo mi iz male zemlje, ideja je čudna jer eto, ništa se ne prodaje i nije jasno gdje se zarađuje i slično (duga je to priča, možda uz neku pivu…).

Misija je bila jednostavna (prepisujem s sitea):

Zagreb, Hrvatska, 15. Srpanj 2000
Kako poznata karikatura kaže – Na Internetu nitko ne zna da si pas. I nitko ne zna da si lažov.
Ovdje Fullprofile može pomoći. Tvrtka začeta prije dvije godine želi biti izvor informacija o osobama koje mogu pomoci da saznamo tko je tko i što se o njima zna. Tehnologija tvrtke bazirana na modelu neuronske mreže, emulira usmeni prijenos informacije o osobi. Fullprofile prikuplja informacije od osoba o osobama i formira njihov javni profil. Iz dobivenih podataka svatko može izvesti svoj zakljucak.
Fullprofile rješava probleme ostajanja u kontaktu, dobijanja povjerenja i otvaranja poslovnih prilika. Usluga smanjuje inerciju procesa širenja informacija. ‘Sa fullprofile uslugom znate tko je tko, online i offline.

Sjetio sam se cijele priče jer sam kroz WayBack naletio na snapshote sitea iz 2000. i još nekih godina, prije no je nestao. Login screen je izgledao ovako nekako, da sad ne idem u detalje servisa koji više niti ne radi niti je aktivna domena:

… a tada se ulazilo u svijet na koji me podsjetio Facebook kada je postao popularan, samo smo u to vrijeme svi iz te grupe već bili … kud koji. Vidim da smo imali i koncept zida (Inbox), prijatelja (VIP lista) te profila (profil), a i ostale ideje nisu bile za bacit.

Jesmo li poput Facebooka mislili na privatnost? Jamačno… možda to nismo znali najbolje napisati ali… bilo je tu zanimljivih pokušaja.

Fullprofile servis prikuplja vaše informacije u svrhu promocije vaših znanja, sposobnosti i iskustava. Fullprofile jamči da se vaši osobni podaci koriste jedino za naznačenu svrhu i u skladu sa zakonom, te da se drugacije ne upotrebljavaju osim ako Vi to izričito ne odobrite. O vama ovisi koje informacije želite objaviti. Na Fullprofile stranicama nalaze se informacije koje mogu omogućiti nekome da vas identificira i kontaktira. Informacije su prikupljene iz javno dostupnih zbirki informacija i od korisnika. Kao korisnik imate mogućnost upravljanja informacijama i izbora informacija koje vaš profil sadrži. Fullprofile jamči da će vam omogućiti, da putem definiranih kanala osobno kontrolirate svoje osobne podatke, koje ste nam pružili o sebi. Prihvaćanjem statusa korisnika dajete odobrenje za objavljivanje informacija iz vašeg profila. Prihvaćanje statusa korisnika nije obavezno.
Ako želite ispraviti netočnu informaciju, objaviti ispravak ili povući neku od informacija iz vašeg profila postanite korisnik ili nazovite naš hotline.

Rekao bih, imali smo Facebook ideju jedno pet godina prije Facebooka, ali smo valjda bili na krivom mjestu … Ali nema veze, bitno je da je zanimljivo, ionako smo danas svi čili i zadovoljni na svojim mjestima. A uz put smo puno naučili i iz projekta i iz svojih pokušaja i pogrešaka.

Zašto ovo pišem toliko godina kasnije?

Vidim da se naše tvrtke uvelike probijaju na strana i globalna tržišta. Vidim da ujedno kao i uvijek postoje “devils advocate” ekipa koja je najpametnija pa… ima to već ovdje, ima to već ondje… nećete uspjeti. Ne kaže se zaludo da je igra devil’s advocate najbolji ubojica svih invencija. Moja poruka svim mladima, nadarenima i sa idejama za koje im svi govore da… <ubaci nešto>… Samo naprijed, rasturajte…

Znate o kome govorim, da se sad ne uvijedi netko, ali to je ekipa koju svakodnevno čitamo i podržavamo, čak i na tom famoznom Facebooku… Što bi rekao Richard Branson (sir): “Screw it, let’s do it”. Imao sam ga prilike slušati ove godine na konferenciji, i stvarno je čovjek.. interesantan.

Mislim da kao nacija imamo dosta znanja i dovoljno ideja (a i tržište je postalo dovoljno globalno da danas nema zapreka koje su donedavno postojale – što mi potvrđuje i današnja vijest da je ekipa iz Splita (SPOTIE) prezentirala svoju ideju i rješenje na startup konferenciji u …. Pekingu? Nekada bi to bilo čudno, danas je to samo vijest koja će trajati do… sutra. Ali to mi je ionako zakon. A da nam treba malo svjetla, ne trebam o tome, sve je jasno iz svakodnevice.

I za kraj, mala ispravka pogreške, da definiram te ljude s idejom: Eduard Bočkaj, danas direktor prodaje na Novoj TV, Ivana Smoljan Dobranović, manager u S&T Hrvatska, Zvonimir Mavretić, suvlasnik u tvrtki eVision i moja malenkost, svašta nešta u Microsoftu Hrvatska. Osobno, jedan od najboljih timova u kojem sam radio u zadnjih… 30tak godina. Nadam se da se nitko neće ljutiti što sam ih naveo ovdje, zaslužuju – ionako je post ovdje da se zapiše slučaj onako, za povijest!

P.S. Kladim se da Zvonimir i danas negdje čuva FP specifikaciju… a ti, Marče Cukenberdže, neka ti je, imao si sreće ovaj put!