ratkom.net: potraga za nepoznatim

Nikako da napišem ovaj post, ali nekako sam dužan upraviteljima projekata ali i ljudima s kojima radimo u Project Management Institute (PMI) udruzi Hrvatska. Krajem prošlog mjeseca sudjelovao sam na skupu PROJECTZONE 2010 u organizaciji Stamford Global s osnovnom temom: “Koja je budućnost project, program i portfolio managementa?”. Iako je ovo prilično otvoreno pitanje, iznenadila me usmjerenost svih na temeljno pitanje: što sutra?

Možda bi uobičajeni upravitelj projekta odmahnu glavom i rekao: “Pa projekata će biti uvijek… time i project managementa”, ali … zamislimo se na trenutak.

Za početak, rekao bih da se upravljanje projektima nije značajno mijenjalo u zadnjih… 100 godina.  Primjetite da koristim riječ “značajno”, odnosno, događale su se samo prilagodbe prema trenutnim “stanjima tržišta”. Pojavljivali su se nove grupe znanja ili nova područja (na primjer, upravljanje portfeljem), ali budimo iskreni, sistem kako napraviti nešto od nečega ili kako dovesti nešto do kraja… uvijek ide istim putem (od početka do kraja, da pojednostavim). No, temelji su i dalje tu: Gantt Chart izmišljen je sredinom dvadesetih godina prošlog stoljeća. Critical Path negdje pedesetih. I još uvijek ih koristimo na isti način, odnosno razmišljamo onako kako nam ti okviri nude ili unutar okvira u koje nas postavljanju.

Za razliku od nekih drugih profesija (na primjer, bilo što u IT-ju), rekao bih da je ovo odlično mjesto na kojem možete doživjeti starost bez potrebe za svakodnevnim mijenjanjem, odnosno učenjem. U IT industriji, tehnologije se mijenjaju svake godine, te, makar i preskakali pojedine generacije, morate se kad – tad uhvatiti u koštac s jednim od valova tehnologija.

 slike: detalji sa ProjectZone 2010 konferencije (vlasništvo Stamford Global) 

Project Management si može priuštiti malo lakši tempo (naravno, ovdje ne računam vrijeme koje provodite nervirajući se oko projekata. Kad jednom proučite svoje područje, odradite nekoliko uspješnih i neuspješnih projekata, možete reći da ste “uronili” u upravljanje projektima. Ne i da ste odličan upravitelj, ali da ste počeli savladavati zanimljivi kruh ovoga zvanja.

No, sve to i nije bilo pitanje ovog događanja. Temeljno pitanje je: kako možemo očekivati neočekivano? Ili kako možemo upravljati neupravljivim? Moram priznati da nisam čuo pretjerano revolucionarne ideje. Većina sudionika govori o tome kako će za nekoliko godina upravitelji projekata biti punopravno prihvaćeni članovi društva u kojem vas respektiraju i podržavaju vaš rolu (sumnjam), te je bilo vrlo malo razgovora o tome što upraviteljima projekta nosi budućnost za recimo 20 ili 30 godina. Moram priznati da je meni ta tema daleko zanimljivija, jer upravo doživljavamo nalet nove generacije koja stvari radi potpuno drugačije i koji funkcioniraju na nekon drugom mentalnom nivou. I to nije samo pitanje kakvi će biti upravitelji projekata nego i kakvi će biti korisnici kod kojih ćemo raditi na projektima.

Nemam nekakav odgovor na ova pitanja – diskusija je završila s jednim značajnim – neznamo . Ali dobro je da se brine o tome – a to znaju najbolje oni koji su čitali Claytona Christensena – “Innovators Dilemma”. Vrijeme ja da se razmišlja o tome i vrijeme je da se vidi kako naprijed s upravljanjem projektima (naravno i sa našom metodologijom, društvima, predlođcima, inicijativama i slično).

Na slici: zanimljiva ekipa iz naše regije:

Simona Bonghez, President, PMI Romania
Malgorzata Kusyk, President, PMI Poland
Jimmy Char, President, PMI Bulgaria
Imre Szalay, President, PMI Hungary
Alexander Kagl, President, PMI Austria
moja malenkost, notPresident, PMI Croatia