ratkom.net: potraga za nepoznatim

Najbitnije je pitanje, naravno, što nas očekuje u novoj godini? Iako je uvijek nezahvalno davati prognoze ovog tipa, jedno je jasno: možda ćemo manje raditi na remenu (stezanje) a više na mišićima (raspodjela energije). Naime, ne jedan konzultantski pregled upućuje na to da je došlo vrijeme pametnog razmišljanja o tome kako koristimo svoje IT sustave i prestanemo rješavati probleme količinama. Jedan od zanimljvijih je McKinsey Global Survey – iako bi odgovore mogli napisati i sami, zgodno je razmisliti o tome što nas očekuje u IT svijetu (naravno, ovo pišem s vendorske perspektive – ako ste krajnji korisnik, prihvatite ovo kao otvoreno razmišljanje).

izvor: “IT in the new normal”, McKinsey Global Survey results, December 2009

1. Poboljšanje učinkovitosti u razvoju i održavanju aplikacija. No, napokon su aplikacije došle na svoje mjesto: nažalost iz prilično negativne perspektive. Priznajmo sami sebi: nismo baš dobri na ovom polju – aplikacije i dalje nastaju prilično “nekontrolirano” bez obzira na to što smo investirali u razvojne timove. Očigledno nismo dostigli kritične nivou “Application Lifecycle Managementa”, gdje se možda još uvijek više fokusiramo na izradu aplikacije (dakle, samo kodiranje), ponekad i na prikupljanje zahtjeva… Kategorije kao što su upravljanje kvalitetom, postavka i nadogradnja aplikacija, uvođenje krajnjih korisnika u promjene i slično, i dalje su, u većem broju slučajeva, misaona imenica. Nema se ovdje što puno za razmišljati: korisnici će inzistirati na kvaliteti softvera. Ali i na penalima ako stvari ne rade kako treba. I na mogućnostima da se aplikacije “učlane” u veće sustave za praćenje rada (nešto tipa Microsoft System Center proizvodi). I na jednostavnoj nadogradnji koja ne traži da je sustav offline cijeli dan (ili noć). I slično. S druge strane vjerujem da će vendori morati napraviti pritisak na svoje razvojne timove. Podignuti kvalitetu. I investirati već jednom u razumjevanje grupnog rada i alata koji ga podržavaju.

2. Smanjenje projekata i aktivnosti. Pa, ne bih rekao smanjenje projekata – više bih rekao odabir onih koji nam stvarno donose vrijednost. Nevjerojatno je da sam, u svojih n godina rada u IT struci, naišao tek na par organizacija (par teži ka 1) koji provode Portfolio analize svojih projekata (mislim na IT projekte, ali i inače nije situacija baš blistava). Analiza portfelja bi morala dati odgovor “u koje projekte investirati” i naravno, pratiti to odgovarajućom metrikom. Ali takve analize uglavnom nema, nego se lista projekata temelji na … potrebama projekata koji su kao završeni, gašenju vatre poslovnih grupa koje nužno odmah moraju imati određeno rješenje te … što god uprava kaže da treba napraviti. Naravno, ima i svijetlih primjera, ali uglavnom se vrlo malo novca oslobađa za projekte koji proizlaze iz strateške naravi, a koji su optimalni iz perspektive portfelja. To ima svoje korijene i u nepostojanju strateških ciljeva ili ciljeva općenito organizacije, ali…

3. Povećana konsolidacija infrastrukture. Naravno. Problem koji već imamo odavno, a koji danas kulminira cijelim nizom rješenja, od hardverske virtualizacije do cloud computinga. Konsolidacija je nužna već nešto vremena – ali će zapravo dobro doći ne samo onima koji imaju viška sklopovlja nego više onima koji imaju manjak (kada se radi o hardverskoj konsolidaciji). Ali mislim da je ovdje bitnije fokus usmjeriti na druge dvije stvari: virtualizaciju aplikacija i desktopa te virtualizaciju u oblaku, odnosno uporabu cloud computinga kao dodatnog resursa. Mislim da i jednom i drugom kompanije ne daju dovoljno na značaju – a imam osjećaj da su te dvije / tri virtualizacijske tehnike normalni i prirodni slijedeći koraci koji dalje mogu “srediti” vašu infrastrukturu.

4. Pregovaranje o ugovorima s dobavljačima. Iako bih prirodno preskočio ovaj dio moram ga komentirati. Jedna je perspektiva sigurno smanjenje cijene – mislim da će većina korisnika biti fokusirana na to i to je kratkoročno razumljivo. No, stavio bih u taj kontekst i pregovaranje o iskoristivosti ugovora: dakle, koristimo li sve što plaćamo. Drugo, koristimo li to na ispravan način. I sigurno najbitnije: koliko VRIJEDI taj ugovor. Na primjer, da li bi prihvatili da uz povećanje ugovora od 20% (ne samo puko povećanje cijene, nego kroz nove proizvode) omogućite kompaniji povećanje prihoda od 40%? U zamišljenim apsolutnim iznosima, da li bi uz investiciju od 50.000 USD omogućili kompaniji od zaradi 1.200.000 USD (ovo su stvarni omjeri jednog projekta). ROI od 24 puta? Mislim da bi vam većina financijaša dala potvrdan odgovor. No u vrijeme rezanja troškova, malo tko razmišlja na ovaj način. Davno, kada smo bili na MBAu, jedan od predavača je rekao “Svatko može smanjiti troškove za 10%. Probajte povećati profit za 10% – to je pravi zadatak za managera”…

5. Promjena dosega projekata kako bi se smanjio trošak. Dobro, to je barem razumljivo. Tome projekti i služe – da bi se na kontrolirani način moglo upravljati isporukama. No, ovdje postoji korolar točke 2 – ako smo već pametni odradili smo to u točki 2 (odnosno, sve smo stavili na optimalnu krivulju) pa je jednostavno odrediti što se i u kojim prioritetima smanjuje. S druge strane, očekujem da će se projekti razvući upravo zbog nedostatka investicija – ali opet, to je samo odgoda ne i ukidanje.

No, pišući ove komentare gotovo da se nisam osvrnuo na “težinske” kriterije (pogledajte što se planira za slijedećih 12-18 mjeseci). Jasno je da će se nastaviti raditi tamo gdje je najbitnije i ima najviše prostora. Većina direktora neće gubiti vrijeme tamo gdje bi bilo koji efekt bio kratkoročan i zapravo, dugoročno gledano, upitan.

Mislim da je dosta i da se iz čitanja izvješća može dobro zaključiti gdje će se nalaziti slijedeća godina. Ne toliko u smanjenju koliko u optimizaciji. Optimizaciji koja zahtjeva više razmišljanja, manje jurnjave. I gledanja u postojeće resurse i snage. Cijelo izvješće McKinseya možete pročitati ovdje.