ratkom.net: potraga za nepoznatim

Najbitnije je pitanje, naravno, što nas očekuje u novoj godini? Iako je uvijek nezahvalno davati prognoze ovog tipa, jedno je jasno: možda ćemo manje raditi na remenu (stezanje) a više na mišićima (raspodjela energije). Naime, ne jedan konzultantski pregled upućuje na to da je došlo vrijeme pametnog razmišljanja o tome kako koristimo svoje IT sustave i prestanemo rješavati probleme količinama. Jedan od zanimljvijih je McKinsey Global Survey – iako bi odgovore mogli napisati i sami, zgodno je razmisliti o tome što nas očekuje u IT svijetu (naravno, ovo pišem s vendorske perspektive – ako ste krajnji korisnik, prihvatite ovo kao otvoreno razmišljanje).

izvor: “IT in the new normal”, McKinsey Global Survey results, December 2009

1. Poboljšanje učinkovitosti u razvoju i održavanju aplikacija. No, napokon su aplikacije došle na svoje mjesto: nažalost iz prilično negativne perspektive. Priznajmo sami sebi: nismo baš dobri na ovom polju – aplikacije i dalje nastaju prilično “nekontrolirano” bez obzira na to što smo investirali u razvojne timove. Očigledno nismo dostigli kritične nivou “Application Lifecycle Managementa”, gdje se možda još uvijek više fokusiramo na izradu aplikacije (dakle, samo kodiranje), ponekad i na prikupljanje zahtjeva… Kategorije kao što su upravljanje kvalitetom, postavka i nadogradnja aplikacija, uvođenje krajnjih korisnika u promjene i slično, i dalje su, u većem broju slučajeva, misaona imenica. Nema se ovdje što puno za razmišljati: korisnici će inzistirati na kvaliteti softvera. Ali i na penalima ako stvari ne rade kako treba. I na mogućnostima da se aplikacije “učlane” u veće sustave za praćenje rada (nešto tipa Microsoft System Center proizvodi). I na jednostavnoj nadogradnji koja ne traži da je sustav offline cijeli dan (ili noć). I slično. S druge strane vjerujem da će vendori morati napraviti pritisak na svoje razvojne timove. Podignuti kvalitetu. I investirati već jednom u razumjevanje grupnog rada i alata koji ga podržavaju.

2. Smanjenje projekata i aktivnosti. Pa, ne bih rekao smanjenje projekata – više bih rekao odabir onih koji nam stvarno donose vrijednost. Nevjerojatno je da sam, u svojih n godina rada u IT struci, naišao tek na par organizacija (par teži ka 1) koji provode Portfolio analize svojih projekata (mislim na IT projekte, ali i inače nije situacija baš blistava). Analiza portfelja bi morala dati odgovor “u koje projekte investirati” i naravno, pratiti to odgovarajućom metrikom. Ali takve analize uglavnom nema, nego se lista projekata temelji na … potrebama projekata koji su kao završeni, gašenju vatre poslovnih grupa koje nužno odmah moraju imati određeno rješenje te … što god uprava kaže da treba napraviti. Naravno, ima i svijetlih primjera, ali uglavnom se vrlo malo novca oslobađa za projekte koji proizlaze iz strateške naravi, a koji su optimalni iz perspektive portfelja. To ima svoje korijene i u nepostojanju strateških ciljeva ili ciljeva općenito organizacije, ali…

3. Povećana konsolidacija infrastrukture. Naravno. Problem koji već imamo odavno, a koji danas kulminira cijelim nizom rješenja, od hardverske virtualizacije do cloud computinga. Konsolidacija je nužna već nešto vremena – ali će zapravo dobro doći ne samo onima koji imaju viška sklopovlja nego više onima koji imaju manjak (kada se radi o hardverskoj konsolidaciji). Ali mislim da je ovdje bitnije fokus usmjeriti na druge dvije stvari: virtualizaciju aplikacija i desktopa te virtualizaciju u oblaku, odnosno uporabu cloud computinga kao dodatnog resursa. Mislim da i jednom i drugom kompanije ne daju dovoljno na značaju – a imam osjećaj da su te dvije / tri virtualizacijske tehnike normalni i prirodni slijedeći koraci koji dalje mogu “srediti” vašu infrastrukturu.

4. Pregovaranje o ugovorima s dobavljačima. Iako bih prirodno preskočio ovaj dio moram ga komentirati. Jedna je perspektiva sigurno smanjenje cijene – mislim da će većina korisnika biti fokusirana na to i to je kratkoročno razumljivo. No, stavio bih u taj kontekst i pregovaranje o iskoristivosti ugovora: dakle, koristimo li sve što plaćamo. Drugo, koristimo li to na ispravan način. I sigurno najbitnije: koliko VRIJEDI taj ugovor. Na primjer, da li bi prihvatili da uz povećanje ugovora od 20% (ne samo puko povećanje cijene, nego kroz nove proizvode) omogućite kompaniji povećanje prihoda od 40%? U zamišljenim apsolutnim iznosima, da li bi uz investiciju od 50.000 USD omogućili kompaniji od zaradi 1.200.000 USD (ovo su stvarni omjeri jednog projekta). ROI od 24 puta? Mislim da bi vam većina financijaša dala potvrdan odgovor. No u vrijeme rezanja troškova, malo tko razmišlja na ovaj način. Davno, kada smo bili na MBAu, jedan od predavača je rekao “Svatko može smanjiti troškove za 10%. Probajte povećati profit za 10% – to je pravi zadatak za managera”…

5. Promjena dosega projekata kako bi se smanjio trošak. Dobro, to je barem razumljivo. Tome projekti i služe – da bi se na kontrolirani način moglo upravljati isporukama. No, ovdje postoji korolar točke 2 – ako smo već pametni odradili smo to u točki 2 (odnosno, sve smo stavili na optimalnu krivulju) pa je jednostavno odrediti što se i u kojim prioritetima smanjuje. S druge strane, očekujem da će se projekti razvući upravo zbog nedostatka investicija – ali opet, to je samo odgoda ne i ukidanje.

No, pišući ove komentare gotovo da se nisam osvrnuo na “težinske” kriterije (pogledajte što se planira za slijedećih 12-18 mjeseci). Jasno je da će se nastaviti raditi tamo gdje je najbitnije i ima najviše prostora. Većina direktora neće gubiti vrijeme tamo gdje bi bilo koji efekt bio kratkoročan i zapravo, dugoročno gledano, upitan.

Mislim da je dosta i da se iz čitanja izvješća može dobro zaključiti gdje će se nalaziti slijedeća godina. Ne toliko u smanjenju koliko u optimizaciji. Optimizaciji koja zahtjeva više razmišljanja, manje jurnjave. I gledanja u postojeće resurse i snage. Cijelo izvješće McKinseya možete pročitati ovdje.

napomena: tekst je izvorno objavljen u časopisu PC CHIP. Ovo je mali, kako bi rekli, RT.

Postavite li danas pitanje direktoru informatike prosječno velike korporacije o tome što misli vrijedi li razmišljati o oblaku – ne očekujte veliku potporu. Pogledajte samo naslove pojedinih članaka: “CIO: Cloud Computing Survey: IT Leaders See Big Promise, Have Big Security Questions”, “SearchCIO: Addressing compliance requirements in cloud computing contracts”, “Computerworld: Corporate use of cloud services slowed by concerns about data security, reliability”, “CIOUpdate: Is Cloud Computing Ready for the Enterprise?” odnosno “ZDNet: Is the enterprise ready for cloud computing?” jasno je da smo daleko do toga da računarstvo u oblaku postane općeprihvaćeno u korporacijama kao što su to možda uspjele neke druge tehnologije i pristupi. No, što je tome uzrok? Pitanje je to na koje se pokušava odgovoriti na raznim forumima, okruglim stolovima, člancima i dokumentima… I sve se svodi na nekoliko jednostavnih: tehnologija još nije spremna, promjena može i ne mora biti znakovita i možda najbitnije, ne postoje jasni scenariji kako cloud computing iskoristiti u korporaciji.

Kao prva prepreka koju je teško preskočiti uvijek se nameće tehnologija: iako bih rekao da cloud computing nije ništa revolucionarno novo (pendullum se opet vratio ka centralizaciji resursa), dostupnost kojom se otvorila putem Interneta širokom krugu korisnika promjenila je mnoge načine (čitaj: scenarije) uporabe. Resursi negdje gore su jeftiniji i dostupniji. No, nisu uvijek udruživi s tehnologijama koje koristimo u svom okruženju. Tko želi učiti pisanje programa u Phytonu samo zato što je to jedini jezik koji oblak razumije?

Druga prepreka je malo suptilnija: korporacije cijeli svoj život ulažu u elemente računalne infrastrukture nad kojom imaju kontrolu. Posebna su tu pitanja sigurnosti, integracije, privatnosti i upravljivosti. Korporacije su ogroman novac uložile u te kategorije i s pravom smatraju da su njihove okoline sigurne i zaštićene. Kakav sad Internet i aplikacije u oblaku? Internet je “po definiciji” nesiguran i vrlo je teško zamisliti otvaranje korporacije prema informacijama, podacima, procesima i aplikacijama koje nemaju pod kontrolom.

Na kraju, pitanje je tu strukture aplikativne podrške i znanja oko integracije i razvoja: interoperabilnost je danas riječ u izumiranju jer se podrazumijeva da podaci slobodno teku i da ih aplikacije jednostavno razmjenjuju. Razmjeniti podatke između vašeg SAP sustava i male aplikacije koja se nalazi na URL adresi http://myapp.apps.net ne izgleda trivijalno, pogotovo zato što baš niste sigurni s kime bi o tome razgovarali kad se pružatelj usluge na navedenoj adresi nalazi u Kuala Lumpuru…

Probati riješiti sva tri problema u jednom članku gotovo je nemoguće. Zato, usmjerimo se na drugu prepreku: kako korporacija može “prihvatiti” računarstvo u oblaku i integrirati ga u svoje aktivnosti? I pri tome iskoristiti ono što je najbolje i odbaciti iz svog okruženja ono što zbilja ne funkcionira (a zbog limita resursa vjerojatno nikada neće ni funkcionirati).

Rekli bi, pitanja je puno i odgovora je malo. To je i za očekivati, jer je računarstvo u oblaku u svojim povojima, barem pream mogućnostima i razumijevanju. No, treba li to odbaciti kao trenutno neosnovano? Ako želite biti jedan od studija slučajeva u knjizi kao što je “Disruptive Innovation” C.Christensena, najbolje odložite ovaj časopis i dohvatite se AutoMoto Kluba ili sličnog – ionako se nećete za koju godinu imati o čemu brinuti.

Pristup rješavanju problema

Iako sam počeo oprezno, s naslovima novina koji govore o problemima, cloud computing je nešto o čemu svi govore i svi se slažu da je to vrlo značajan korak naprijed za tehnologiju i način njene uporabe. Danas je jednostavno nabrojati barem pedesetak proizvođača različitih oblika računarstva u oblaku koji implementiraju neke pojavne oblike tog pristupa. Tu su svi veliki – i IBM, Amazon, Microsoft, Google, Oracle… iako im je svaki oblak gotovo preslika politike i modela kojeg inače koriste i guraju, u većini pojava postoji cijeli niz zajedničkih stvari koje svi imaju i zbog kojeg se mogu svrstati u ponuditelje računarstva u oblaku.

Korporacije su naravno pozvane da iskoriste ove resurse – iako se na prvi pogled čini da je računarstvo u oblaku uglavnom okrenuto prema krajnjim korisnicima (consumerima), ne grade se uzaludo toliki resursi – svi vjeruju da će dio računalnog kapaciteta korporacije biti kad tad preseljen u oblak i korišten po popularnom “on demand “ principu.

No, ne pristaju svi na krajnost: zašto bi morali koristiti nešto nad čime nemamo kontrolu? I postavlja se logično pitanje: možemo li u svom, korporativnom okruženji imati sustav koji je isti kao onaj koji možemo koristiti u oblaku? Ili drugim riječima: možemo li uzeti oblak i lijepo ga iskopirati u svoje privatno “enterprise” okruženje i time naslijediti sve prednosti koje pruža obkal kao što su skalabilnost, učinkovitost i dostupnost? Mogu odmah ponuditi odgovor: teoretski da, ali teško je za očekivati da svaka korporacija može izgraditi svoj Data Centar veličine Data Centara koje grade Microsoft ili Amazon. Ne samo da bi to bilo nepraktično nego bi bilo i izrazito skupo – vjerojatno i neiskorišteno. Globalni Data Centri se i grade kako bi se iskoristila mogućnost dijeljenja resursa i time smanjili troškovi – teško je zamisliti korporaciju koja to može u potpunosti podijeliti s drugom korporacijom.

No nije ovdje sve za odbaciti. Jedna od ideja jest i da se dio znanja koji je stečen u građenju ovakvih rješenja na neki način “vrati” u proizvode koji su danas dostupni široko na tržištu. Jer, ako je Windows Server 2008 osnovni građevni blok za upostavu Microsoft Data Centara (a jest), zar onda ne bi mogli prakse, politike i mogućnosti koje postoje u Data Centru na neki način implementirati u nove Windows Servere? Bolje rečeno, ako u Data Centru možemo ostvariti neviđenu skalabilnost i učinkovitost, da li bi mogli napisati dio novog programskog koda koji bi to znao napraviti i na naših lokalnih i umreženih 8 servera?

Stariji će se sjetiti napora koje je Microsoft radio s svojim DataCenter izdanjem servera… mislim da to više ne možete pronaći na tržištu. No za očekivati je da će se svi ponuditelji računarstva u oblaku potruditi pronaći načina kako se približiti “smanjenim” verzijama svojih oblaka koje možete implementirati u svojim okruženjima, ali za sada, nema velikih vijesti.

Do tada, ostaje nam dobro razumjeti što nam donosi infrastruktura u oblaku – pogledajmo za primjer Microsoftovu implementaciju i pristup problemu.

Windows Azure

Ljudi često miješaju pojmove Azure Services Platform i Azure – priznajem da nije jednostavno jer se to ponekad čini kao rekurzivni akronim (skoro kao pa GNU /GNU is not UNIX/ ili BING /BING is not Google/). Ali daleko je jednostavnije – Azure je jednostavno dio Azure Services platforme, i zapravo je dio koji čini njenu osnovu, odnosno operativni sustav zasnovan na oblaku (neko vrijeme se koristio izraz Cloud OS). Platformu možete iskoristiti kako bi proizveli i upogonili potpuno nove tipove aplikacija ili pojedinačnih usluga koje mogu biti ili samostalne aplikacije (dakle, poput Web aplikacija na Internetu) ili nadogranje postojećih aplikacijam (recimo, web servise koji nadograđuju vaše aplikacije ili koje vaše aplikacije jednostavno koriste). Ono što je bitno razumjeti da je odabir u potpunosti na strani korisnika – morate pronaći svoj scenarij koji moželi prenijeti u oblak. Nisu svi scenariji pogodni za oblak niti se svi mogu implementirati na platformi. Dodatno, platforma sadži cijeli niz dodatnih usluga, kao što je prikazano na slici 1, i jedna grupa tih usluga upravo je fokus ovog teksta.

Slika 1 Microsoft Azure Services Platform

No, za početak, upustimo se malo dublje u Windows Azure.

Windows Azure temelji se na računalnoj snazi koja se pokreće putem Microsoft Data Centara a čija je primarna zadaća stvaranje, postavka, upravljanje i skaliranje aplikacija i usluga na Internetu. Microsoft ubrzano gradi svoje Data Centre jer razumije da ne možete igrati tržišnu utakmicu ako nemate dovoljno resursa koji će podržati cloud computing – odnosno aplikacije u oblaku. Unutar Windows Azure platforme dvije su grupe aktivnosti od značaja: one koje se bave obradom (dakle, izvršenje aplikacije) te pohranom (dakle, pohrana i prihvat podataka na i sa diska). Rekli bi, uobičajeni zadaci koje radi prosječno računalo. No, za razumjeti je da su upravo ovo dva područja na kojima računala gube svoje mogućnosti i gdje se aplikacije usporavaju ili jednostavno postanu nedostupne. Laičkim riječnikom, upravo su ovo dva područja koji čine uska grla računala – ovo su elementi koje cloud computing mora jednostavno rješavati, odnosno, moraju postati neograničeno skalabilni, barem teoretski. Skalabilnost ovdje mora postati stvar konfiguracije sustava – bilo da se neograničeno dodaje broj procesora, prostora na diskovima, propusnosti mreže ili nešto drugo. Teoretski, moglo bi se reći računalu “dodaj mi još 3 procesora i podigni propusnost mreže na 10GB/s”… upravo sada – i kliknuti na gumb na konfiguracijskoj ploči.

Bitno je za razujmeti da smo upravo zbog toga Windows Azure napravili kao prilično jednostavne usluge (ali time i vrlo skalabilne). Pohrana podataka ovdje se odnosi samo na BLOB binarne podatke, nešto upita te jednostavne tablice, ali nećete pronaći ništa slično relacijskim tablicama (o tome se brine Microsoft SQL Services kao dio Microsoft Azure Services platforme).

No, kao što sam najavio, skalabilnost i dostupnost nisu jedini elementi koji su od značaja za prosječno enterprise korporativno okruženje. Tu su i pitanja sigurnosti, povezivanja “lokalnih” aplikacija s oblakom, pitanja upravljanja aplikacijama te ponekad i pitanja radnog procesa (workflowa). Ako pogledate bilo koju ozbiljniju aplikaciju danas, osim osnovne funkcionalnosti, ovo su uvijek nužni elementi koje morate imati da bi se zvali “enterprise” aplikacijom”. O tome se brinu Azure Services Platform komponente koje se nalaze u… Microsoft .NET Services građevnom bloku.

Microsoft .NET Services

Microsoft® .NET Services građeni je blok od posebnog interesa za one koji sebi postavljaju pitanja slična onima sa početka članka. Naravno, nije za očekivati da će direktor informatike sjesti za Visual Studio i rješiti pitanje federacije identiteta kroz nekoliko linija programskog koda, ali developeri bi ovdje već trebali plivati kao ribe u vodi. Probate li koristiti Microsoft .NET Services kao gradivne elemente, biti će vam jasno da je ovo tek nekoliko .NET usluga i razvojna okolina (software development kit – SDK) kojeg koriste programeri kako bi omogućili rješavanje pitanja s početka priče. Danas, ova razvojna okolina odnosno razvojne komponente rješavaju pitanja povezivanja aplikacija, pitanja pristupa te pitanja upravljanja procesima, ali jasno je da će Microsoft staviti određeno težište na razvoj komponenti koje tržište (čitaj: enterprise) bude od njih tražilo. Usluge koje kroz Microsoft .NET Services možete omogućiti su, shodno prethodnoj rečenici Microsoft .NET Service Bus, Microsoft® .NET Access Control Service, te Microsoft® .NET Workflow Service.

Tabela 1 Opisi pojedinih usluga u Microsoft .NET Services građevnom bloku

Iako su ove usluge primarno napisane na .NET platformi i koriste Windows Communication Foundation (WCF) i Windows Workflow Foundation (WF), to ne znači da ih ne možete koristiti i putem drugih programskih jezika odnosno razvojnih okolina. Ovo je poglavito važno za one korporacije koje su investirale i u druga razvojna okruženja. Time je zgodno za znati da je .NET Services zasnovan na industrijskim i standardnim protokolima, što omogućava jednostavnu integraciju putem REST, SOAP, i WS-* protokola. Na primjer, već postoje Java i Ruby SDK za Microsoft® .NET Services usluge – što otvara vrata raznim razvojnim grupama i jednostavnu integraciju s postojećim rješenjima.

Kako komponente rješavaju problem korporacija?

.NET Access Control Service vam omogućuje jednostavnu federaciju identiteta. Na primjer, ako koristite Active Directory kao imenički servis nije vam potreban niti jedan drugi identitet za aplikaciju koja se nalazi na Internetu. Zar to nije logično? Prijavite se ujutro u svom uredu na mrežu i … cijeli dan koristite različite aplikacije na Internetu a da niste morali upisati niti jedan drugi oblik identiteta (tipa username / password). .NET Services Bus vam omogućuje da vaša aplikacija iz ureda proslijedi neke podatke prema aplikaciji na Internetu (i obratno) na jednostavan način kroz HTTP port, čime administratori i upravitelji sigurnosti neće dobiti slom živaca. Dodatno, ova komunikacija je otvorena za višestruke usluge lokalno (Enterprise Services Bus) koje se povezuju s jednom ili više usluga na Internetu (čineći time – Internet Services Bus, termin koji se baš i ne rabi, ali je dobra slika onoga što dobivate). Na kraju .NET Workflow Service vam omogućuje da se radni procesi koje ste započeli u korporaciji jednostavno nastavljaju kroz dijelove procesa koji su u oblaku i potom vraćaju nazad u korporaciju. Mislite da vam to ne treba? Onda niste upoznati s složenošću procesa u državnoj upravi koji se prostiru ponekad i na nekoliko tijela.

I prema kraju…

Nemojte smetnuti s uma da smo ovdje razgovarali samo o specifičnom problemu i specifičnom rješenju – platforma je daleko bogatija mogućnostima. Ponavljam, sve ovisi o vašem scenariju, a enterprise integracija samo je jedan od scenarija koji se ovdje pojavljuju. Isto tako, osvrnuo sam se samo na jedan građevni blok – .NET Services, iako ih naravno ima i drugih – slika 2.

Slika 2 Razne mogućnosti koje donosi Azure Services Platforma

Neke od ovih mogućnosti su rudimentarne i niti jedna ozbiljnija aplikacija ne može se niti zamisliti bez njih – pogledajte samo na primjer Microsoft SQL Services. No to je neka druga priča i neki drugi scenarij koji razvijatelji aplikacija u oblaku mogu imati. Kao i specifičan problem koji se pri tome rješava. Ali kao što rekoh – nekom drugom prilikom.

Za one koji vole, poput mene, tu i tamo razglabati o budućnosti svega i svačega (svašta nešto, rekao bi moj vrli prijatelj) sigurno je zanimljivo štivo koje je objavljeno kao rezultat istraživanja koje je organizirao Microsoft Research daleke 2007 godine.

Naslov istraživanja ujedno je i naslov ovog dokumenta: kako će izgledati interakcija između ljudi i računala 2020-te godine? I ne samo to, kako će općenito izgledati budućnost u kojoj sudjeluju računala?

Da ponovim iz uvoda istraživanja, a napisano opet davne 1966 godine:

The question persists and indeed
grows whether the computer will make
it easier or harder for human beings to
know who they really are, to identify
their real problems, to respond more
fully to beauty, to place adequate value
on life, and to make their world safer
than it now is.

Norman Cousins – The Poet and the Computer, 1966

Dakle, miš u ruke, mozak (ne na pašu, nego aktivno uključen) te klik na ovaj link (PDF) i … samo se sjetite da je odgovor “42”.

Kao što već znate, i ove godine imamo WinDayse… Razmišljajući o tome što napisati, jasno mi je da je vrlo teško napisati bilo što novo, jer je ovo događanje postalo stvarno centralno mjesto razmjene informacijskih znanja i susreta svih-koji-nešto-jesu-u-it-svijetu našeg lokalnog miljea. Slijedi službena pozivnica WinDays tima…

Krenuli smo s pripremom sadržaja za desete jubilarne WinDayse. Ukoliko niste pročitali u medijima, jedna od najvećih novosti konferencije je promjena lokacije. WinDays10 će se održati od 19.-23. travnja u Rovinju u renoviranim prostorima TDR-a. Svi konferencijski prostori (dvorane, catering, zabava) bit će u istom kompleksu što će omogućiti sudionicima brže i lakše praćenje svih konferencijskih sadržaja. Sama konferencija je podijeljena u dva dijela: WinDays Technology koji će trajati od 19.-22. travnja, a u petak 23. travnja će se održati poslovni dan. Prošlogodišnji virtualni dan neće se održati kao zasebna cjelina, već je zamišljen kao infrastrukturna podrška cijele konferencije (WinDays Online) i kao takav bit će aktivan puno prije početka same konferencije i nakon konferencije. Više o tehničkoj konferenciji i njenom konceptu možete pročitati u priloženom dokumentu te vam sugeriram da ga proučite kako biste kvalitetnije napravili svoju nominaciju.

Nominacije predavanja

Ovim mailom vas pozivamo na sudjelovanje u stvaranju sadržaja WinDays Technology konferencije. Predavanja od danas možete nominirati putem formulara koji je dostupan na adresi: http://www.mswindays.com/Stranice/NominacijePredavanja.aspx

Krajnji rok za prijavu predavanja je srijeda, 20. siječnja u 12h. Za sva pitanja možete nam se obratiti na: wd10cm@microsoft.com

Sadržaj poslovnog dana neće biti pokretan procesom nominacija, ali za sve sugestije možete nam se javiti na gore navedenu mail adresu.

Kriteriji za odabir predavanja

WinDays konferencija je poznata po kvaliteti svojih sadržaja, a za ovu desetu obljetnicu želimo tu kvalitetu dignuti na još veću razinu. Svake godine nominacija je sve više i zbog toga očekujemo da posvetite vrijeme što kvalitetnijem popunjavanju same nominacije. Ovo su najvažniji kriteriji pri odabiru predavanja:

· Kvaliteta same nominacije (sadržaj opis predavanja, tri ključne poruke te sva druga polja na nominacijskoj formi)

· Vaše ocjene s prethodnih WinDays konferencija te vaša predavanja na drugim konferencijama kao što su NT Konferenca, Sinergija, TechEd ili angažman u community događanjima kao što su KulenDayz ili mjesečni sastanci user grupa

· Kompatibilinost vaše teme s temom konferencije te kompatibilnost teme s područjem rada vaše tvrtke

· Vaše iskustvo, reference, certifikati i titule koji vas potvrđuju kao dobrog predavača i stručnjaka

Važno je napomenuti da svim glavnim predavačima plaćamo kotizaciju i smještaj za vrijeme trajanja konferencije. Gost predavačima na studijama slučaja omogućavamo pristup isključivo na vlastito predavanje. Pratećim predavačima i demo-pomagačima ne pokrivamo ni kotizaciju ni troškove.

Za sva pitanja i prijedloge možete se obratiti WinDays timu za sadržaj: wd10cm@microsoft.com

Živi bili pa se vidimo!

Pročitao sam nedavno zanimljiv članak u Economistu: Clash of the Clouds, koji “predviđa” manju ulogu klijentskih operacijskih sustava i početak borbe za oblak. Ekipi su Windowsi 7 nekakav “milestone” koji otvara vrata drugim OS-ovima, poput Chrome OS ili Androida.

Windows 7 možda jest početak novog pravca u razvoju operacijskih sustava, i biti će poznat po tome da su OS-ovi krenuli u jednom sasvim neočekivanom pravcu: biti će sve manji, brži i nezahtjevniji.

Što je tome uzrok? S jedne strane, sami Windowsi su pretjerali – svaka nova verzija OS-a bila je sve veća i veća (i po mogućnostima ali i po stvarnom zauzeći prostora kako na disku tako i u memoriji). Uzmimo na primjer uporedbu: WIndows XP (u koje su se mnogi kleli, a i danas to rade) preporučeno traže 3GB prostora na disku, dok smo s Windows Vistom otišli na 30GB. Nije jednostavno objasniti što smo to deset puta povećali, ali barem sada znamo da “to” radi brže (evo pripadnog slidea s nedavnog PDC-a, a možete pogledati i poslušati prezentaciju Marka Russinovicha: client footprint reduction).

No, vratimo se na temu – miče li se operacijski sustav s klijenta u oblak? Ne doslovno, ali barem u dobrom dijelu servisa? Odnosno, hoće li operacijski sustav na klijentu biti sve tanji i tanji, poput manekenki, a pri tome sve brži i brži (čitaj: učinkovitiji)? Da li je Windows 7 dobar i očigledan korak u tom smjeru, i hoće li WIndows 8 u tom smjeru i nastaviti?

Sve su ovo pitanja na koje ćemo brzo dobiti odgovore – neke smo već i dobili. Moderni operacijski sustavi su upravo takvi – bježe s klijenta u druge prostore i dijele svoje funkcije na nove i različite načine.

Koje funkcije bi se mogle još prenijeti s operacijskog na oblak?

Neke su prilično jednostavne i tu vidim one koje nisu vremenski bitne (mislim na vrijeme odziva, bez obzira što danas svi pričaju o real-time webu i ostalim, da nema mrežnih provajdera kao što su ovi naši možda i zanimljivih stvari). Pogledajmo samo Start izbornik – imat u aplikacija i servisa koji bi lako prešli na oblak i to ne samo u modelu u kojemu je moguće nadograđivati OS novim aplikacijama (kao što su to Windows Live aplikacije). Možemo se zagledati i dublje – u nivo operativnog sustava koji nije nužno blizak sklopovlju ili pogoniteljima. Mislim da će HTML5, koliko god to čudno zvučalo, puno toga napraviti u tom smjeru (ili bar omogućiti…).

Koje su mi funkcije dvojbene?

Zapravo bilo koja funkcija koja dotiče neki vanjski reusurs – mada vanjski ovdje shvatite s oprezom: meni je to i vanjski u odnosu na klijenta (printer) ili vanjski u odnosu na oblak (kernel na lokalnom računalu). Recimo, mrežni printeri (lokalni su izumrli, je li). Tehnički to znači da bi se printeri povezali na nekakav enterprise services bus (internet services bus) koji pripada vašoj organizaciji. OK, za sada to je izvedivo – tome služe npr .NET Services u Azure Platform u Microsoft oblaku. No, i u printeru bi trebao biti nekakav servis koji bi se “objavio” oblaku, odnosno instanci koju generira pripadni ESB (korporacijski). Recimo da bi se i to moglo napraviti – ionako danas koristimo printer servere koji rade nešto slično – ne zahtjevaju lokalne servere za print, ali, opet, ipak su serveri.

Dakle, sve je jednostavno, samo kad bi printeri znali kojem “privatnom” dijelu oblaka pripadaju, odnosno na koji se services bus povezuju. Napisao sam “privatnom”? Sigurno ne slučajno je niz pogleda usmjeren u “private cloud computing” – pogledajte si malo i Microsoft projekt “Sydney” koji priprema upravo jedan ovakav pristup.

Za kraj, problematičan je i offline rad općenito. Što kada neki servis prebacite u oblak i … nemate konekciju? Planirate to riješti s offline cacheiranjem? Opet lokalna aplikacija, odnosno, lokalna aplikacija koja podržava vašu namjenu da nemate lokalnih aplikacija (ex. Google Gears). Oksimorotično, zar ne?

Ima tu i drugih stvari, ali ostavljam to za naše Architect Forume, kasnu pizzu i pivo i sneni pogled uz rečenicu “e kad sam ja slemio svoju prvu Galaksiju…”. Ali nove generacije ionako to ne razumiju .

P.S. nemojte mi samo početi s idejom da bi zapravo cijeli OS mogao u oblak jer eto – i njemu treba s nečega pristupiti. A čim sjedimo lokalno a ne u oblaku (a niti nećemo skoro, bar dok ne završim svoje na ovom svijetu), imamo lokalnu jedinicu. Hence, local OS.

Za one koji su prespavali Professional Developer Conference, a zanima iz Azure (Microsoft Cloud Computing), nekoliko izvadaka koje smatram interesantnim… moj blog, moj izbor .

Microsoft Azure Platofrm Business Model 101: Transforming to a Services Business

Za one koji se trude razumijeti poslovni model koji donosi cloud computing (ali i općenito SaaS model), odličnu prezentaciju (ovdje je i videocast i ppt je tamo…) imala je Dianne O’Brien (Sr. Director, Business Strategy) pod gornje navedenim naslovom.

Osim što ima smisla razumjeti kako postaviti poslovni model, prezentacija daje razmatranje još nekoliko ključnih stvari: kada primjeniti cloud computing i u kojim scenarijima (slika). Vjerujem da se možete prepoznati u gotovo svim scenarijima i ste se ne jednom pitali čemu služi ta skalamerija kada procesor radi tek na nekoliko posto (pa čak i kad virtualizirate prostor).

Microsoft tvrdi da je TCO manji, i to od ponešto do značajno, ovisno o tome kakvog je tipa vaša aplikacija. Ako želite izračunati TCO za svoju aplikaciju (recimo, razmišljate ima li smisla prebaciti ju na cloud arhitekturu) možete to probati koristeći TCO & ROI Analyzer Tool (ok, priznajem, računa i ROI).

Naravno ako vas zanimaju i konačne cijene uporabe Azure platforme, to možete pronaći ovdje u navedenoj prezentaciji. Neki kažu da je preskupo, ali naravno sve to ovisi o modelu kojeg ste postavili i naravno, upravljanju s maržama na vašoj aplikaciji . Microsoft Azure donosi tri tipa /modela uporabe Azure platforme, pa prema tome i načina plaćanja uporabe:

1. Consumption – Pay as You Go (ili po naški koliko koristite toliko i plaćate)

2. Subscription – Value for Commitment (koristite koliko želite u određenom paketu, ali to je fiksna cijena)

3. Licencing – Additional za one koji već imaju određene licencne ugovore. Čitaj: enterprise.

No, ako planirate zasnovati svoj poslovni model na Microsoft Azure Platformi, cijela prezentacija je jednostavno must. A i zanimati će vas gdje (u poslovnom modelu) ide Azure… Čak je i Q/A prilično zanimljiv…

Par tehničkih prezentacija za one koje to zanima, a dolaze iz “lessons learned” serije (linkovi na PDC videocaste):

• Lessons Learned: Building Scalable Applications with the Windows Azure Platform
• Lessons Learned: Building On-Premise and Cloud Applications with the Service Bus and Windows Azure (zanimljiv je primjer unutra za ekipu uz HEP-a, ali ne očekujem ništa takvo skoro)
• Lessons Learned: Migrating Applications to the Windows Azure Platform (ha!)
• Lessons Learned: Building Multi-Tenant Applications with the Windows Azure Platform

A ako ste početnik: prije no što krenem, primjetio sam da koliko god širimo informacije o cloud computingu i što to jest i što to nije i kako razvijati za isti, uvijek netko ide iz početka, pa tako evo i za tu ekipu link na 101: Introduction to Building Applications with Windows Azure. Uživajte.

Privacy in the Cloud Computing Era: A Microsoft Perspective

I na kraju, iako nije info s PDCa: ovaj papir je izazvao dosta polemika po blogovima – kako Microsoft vidi sigurnost podataka u oblaku (s obzirom da je pitanje sigurnosti i Microsofta uvijek blisko pojedincima koji prate tu tematiku). No dokument daje pregled “principa” – odnosno vodiča kojima se Microsoft vodi u izgradnji svojih sigurnosnih rješenja ali i tretiranju podataka koje koristi (podaci u oblaku). Ne očekujte naputke kako konfigurirati AppFabric threadove, jer ih u tom dokumentu niti nema. No to ne znači da pitanje sigurnosti nije prihvaćeno ozbiljno. A da se podacima može upravljati i na pametan način, pokazuje i projekt “Dallas”.

Već sam pisao o tome kako je Microsoft razvio PowerPivot tehnologiju rudarenja podataka. Nije naravno ovdje priča o mogućnostima rudarenja, nego je ljepota u mogućnostima jednostavnog upravljanja i automatizma povezivanja i razumijevanja podataka (a da o objavljivanju niti ne pišem). Evo još jednog pivota, rudarenje se ponavlja, ali na sasvim neočekivani način.

Vrijeme je za nešto sasvim drugačije. Već ste upoznali Live Labs tim: oni su vam direktno odgovorni za SeaDragon i PhotoSynth, a ovog puta nam se predstavljaju projektom pod nazivom: Pivot. Prva dva ste dobro upoznali; samo ja sam nekoliko puta pisao o njima (pogotovo o PhotoSynthu), pa je red da vam ukažen na možda najznačajniji, ali i najefektniji od svih do sada, pod nazivom Pivot (stvar jest nova, ali već ima svoju odrednicu na wikipediji).

Iako jednostavnog naziva, projekt ambicionzno želi pokazati kako može rješiti problem upravljanja složenim i mnogobrojnim  informacijama u vizualnom obliku. A da bi prikaz takve analize bio što efektniji, koristi se već napomenuta SeaDragon tehnologija.

U osnovi, Pivot je tehnologija koja radi na nivou “kolekcija”. Kolekcije su nizovi (ili grupe) sličnih elemenata na Webu koji se povezuju na prilično neuobičajen način. A potom, sve ostalo je “magija” upravljanja kolekcijama i načinom povezivanja i razumijevanja poveznica među vizualnim podacima.

Pogledajte video, tako se najbolje razumije:

Napraviti kolekcije možete i sami, a jednostavan tutorial možete pronaći ovdje (zapravo sve što vam treba za napraviti kolekciju je Excel i dodatak koji omogućuje kreiranje kolekcija. Više informacija o arhitekturi rješenja možete pronaći na videocastu s nedavno održane Microsoft PDC konferencije: Gary Flake: “A New Approach to Exploring Information on the Web” (i odlične demoe koji vam bolje objašnjavaju tehnologiju)!

Pivot je kao tehnologija danas dostupna tek kroz pozivnicu (možete se prijaviti na testnom siteu, ali nema garancija da ćete ju dobiti), a ako ste developer, ne propustite ove stranice.

Iako sam već vidio slične pokušaje upravljanja informacijama (pa i od strane Microsofta), ovo mi već izgleda kao dobar radni prototip, a kako Microsoft ima značajan doseg da sve što radi može pretvoriti u masovnu uporabu… time me to više veseli.

Zašto sam napisao poveznicu (CIO)? Da sam voditelj informatike – ovo bi bio dobar prototip kako prezentirati podatke krajnjim korisnicima (dakle, onima koji vode poslovne odjele). Razumijem da je exelica majka i da su brojke – brojke – ali brojke treba “vidjeti” na određeni način. Analitičari su školovani da to razumiju, ali voditelji… njima treba omogućiti da sa što manje vremena razumiju svoje podatke – a njima je vrijeme razumijevanja jedna od bitnih kategorija. Druga je vrijeme odlučivanja, ali kako bi moja stara prijateljica rekla “sve je to analiza i sinteza”, pa prema tome vo = f(vr). I time je vrijednost ovako nečega daleko veća. Sad bih se mogao raspisati o tome kako bi država mogla otvoriti svoje podatke i omogućiti tvrtkama da ih vizualiziraju na ovaj način, ali neću, nedjelja je, pa da se ne uništim prije ponedjeljka.