ratkom.net: potraga za nepoznatim

Prije nekoliko dana održao sam na godišnjoj PMI.HR konferenciji predavanje na temu “Emocionalna inteligencija: kako upravljati projektnim timom u kriznim vremenima” i nemalo se začudio kada ne samo da je dvorana bila puna (OK, nije bila megadvorana) nego se stajalo a i odustalo od ulaza. Upravitelje projekata stvarno zanimaju ljudi s kojima rade? Gotovo kao oksimoronska verzija rečenice alil… znali smo odavno da, u jurnjavi prema cilju, rijetko kada imamo vremena stvarno se posvetiti “mekanijem” dijelu svoje profesionalnosti.

Kod upravitelja projekata to je stvarno malo čudno – imate osjećaj da ste odgovorni za sve (ok, većinu vremena i jeste), da svi igraju protiv vas i da zapravo jedini vučete taj prokleti projekt prema kraju. Sve ostalo su vam na neki način neprijatelji – članovi projektnog tima koji ne rade onako kako očekujete, prodajna ekipa koja je prodala ono što je nemoguće napraviti i krajnji korisnici koji ionako mijenjaju svoje zahtjeve kad god se ustanu na lijevu nogu (dakle, gotovo svaki dan). No možda sam ja samo jednostavno radio na zanimljivim projektima.

Razumijevanje njihovih potreba, mogućnosti, želja i na kraju … emocija kroz koje ta svoja stanja ispoljavaju postao je ključni faktor uspjeha projekta. Zanimljivo, nismo razgovarali niti o jednom faktoru trokuta, niti o jednoj pretpostavci klasičnog uspjeha projekta, niti o jednom faktoru motivacije, nego o … razumijemo li emocije oko sebe. Iskreno, ne mislim da je to jednostavno – upravljanje projektima te to jednostavno ne uči. PMBoK se koncentrira na procese i mogućnosti, pa se razgovara o tome kako izgraditi tim i kako ga educirati… ali ništa o tome kako razumijeti emocionalna stanja (do dobro, ne samo emocionalna) tima i pojedinaca u njemu.

Zanimljivo, dotakli smo se i psihologije ali i biologije . Kad se malo udubite u teoriju emocionalne inteligencije logično završite u njenom centru, odnosno u emocionalnim prostorima mozga. Na kraju krajeva, shvatite da je za sav kaos i nered u vašem životu odgovoran jedan mali dio mozga koji se zove amigdala (vidi sliku), koji i dalje ima primarnu funkciju koju je imao još o trenutka kada nismo ni imali definiran mozak i pojavljivali smo se u jednostaničnom obliku plutajući morima prije 3 milijarde godina. Primarna funkcija koja je određivala da li napasti prijetnju ili pobjeći od nje i dan danas ima istu funkciju, ali se nažalost okruženje promijenilo. I tako danas, kada više nema sabljastih tigrova, dobijemo poriv da odalamimo šefa ili pošaljemo mail zanimljivog sadržaja te napravimo cijelu zbrku u svom životu (dobro, postoji prefrontal cortex dio mozga koji nas u tome spriječava, glumeći ono što zovemo zdravom pameti, ali o tome drugom prilikom, stvarno blog tome ne služi).

Ako vas zanima više o emocionalnoj inteligenciji, obavezno pročitajte Goleman-a, a i moju prezentaciju sa ovog eventa možete pronaći na projektura.org stranicama, odnosno u famoznoj “class 470” grupi članaka—