ratkom.net: potraga za nepoznatim

Koliko znam za sebe, ne jenjavaju priče oko velikih nakupina informacija i podataka, ponekad i aplikacija, koje nepouzdanim kolektivnim znanjem nazivamo raznim imenima poput host, datacenter ili jednostavno server sala (podrazumijevajući da tih nekoliko servera u zbijenoj, vrućoj i ničim zaslužnoj sobi obavlja sve funkcije koje nam trebaju, a vaš prijatelj iz banke koristi sličan izraz).

Ciklična strana ekonomije ne pojavljuje se samo naravno u ekonomiji – već i u svim pojavnim oblicima koji su krajnji pojavni oblik iste – tako je nekako i sa informatičkom tehnologijom. Nakon što smo preživjeli nekoliko raznih “… idemo sve centralizirati ili idemo sve distribuirati…” godina, mislim da je ponovno vrijeme za centralizaciju, ali na malo drugačiji način. Nekako bi radije to nazvao “centralizacijom distribuiranih resursa”.

Da su svi veliki prionuli na posao pripreme za centralizaciju, to je jasno već neko vrijeme. Google, Amazon ili Microsoft već su se davno bacili u gradnju svojih centara (evo, zbog konzistentnosti, repostao sam sa starog bloga post: “[ms] moj kvartovski Datacentar: modularni pristup za budućnost”), ali kao i uvijek, nije sve u hardveru, nešto je i u softveru.

Što me vodi ka mojem pitanju tjedna.

Naime, čitam u zadnje vrijeme da se svi vendori pripremaju za slijedeću generaciju cloud computinga, ili uporabe resursa, kako je kome zgodnije. Poseban osvrt napravljen je prema “pseudo privatnim oblacima” – kao što je na primjer oblak koji bi mogla (ili može) koristiti država. Amerika je otišla toliko daleko da je U.S. Chief Information Officer Vivek Kundra objavio smjernice države za uporabu cloud computinga (tip je odličan i svašta bi se moglo naučiti od njega). Ni manje ni više, US planira centralizirati aplikacije na zanimljivu apps.gov domenu na kojoj država može (ali vjerojatno i pojedinci i organizacije, pogotovo one iz SMB segmenta) jednostavno kupovati uslugu uporabe aplikacije koju država za njih hosta u oblaku. Veliki su naravno zagrizli. Microsoft se na stranicama bloga Microsoft On The Issues bavi pitanjem kako pripremiti siguran oblak za državu. Google planira kreirati zaseban oblak za državu s aplikacijama na njihovoj platformi. Naravno, niti Amazon ne zaostaje: u igri je previše novaca da bi vas ovakva inicijativa države ostavila na spavanju.

No, daleko je ta Amerika. Zanimljivije pitanje bi bilo… a što se događa u Hrvatskoj? Već cijeli niz godina svjedoci smo istom scenariju: imamo dvije kvazidržavne organizacije (FINA, APIS-IT) koje su pretedenti na “hosting” ili “datacentar” za potrebe države. Ali, neću otkriti ništa novo ako napišem da nismo daleko odmakli. Bez obzira što radim u IT kompaniji, na ovakve stvari ipak gledam kao običan građanin: i dalje nema kvalitetnih aplikacija za građane. I dalje svoje probleme ne rješavamo elektronički. Ali, što je još gore, i dalje nam je država daleko od informatizirane (broj računala i nije neki pokazatelj).

Strategija postoji. Ako dobro pročitate dokument Središnjeg državnog ureda za eHrvatsku – “Plan provedbe Programa e-Hrvatska za 2009. godinu” na nekoliko mjesta govori o centralizaciji – doduše više infrastrukturnih servisa, nego kreiranju repozitorija krajnjih korisničkih servisa ili aplikacija. Je li to dobar korak? Sigurno je jedan od njih, kao što nam prije toga trebaju i okviri za uporabu i razmjenu podataka (kao što bi rekli u SDUeH – interoperabilnost) te okviri za povezivanje aplikacija (kao što bi rekli u SDUeH – gateway). No, gdje će se ti planovi ostvariti? Gdje su naši nacionalni datacentri? Ili – gdje je datacentar.hr (ili možda aplikacije.hr, da budem konzistentan.

Država će ga trebati sama po sebi – ali to me ne muči toliko kao mogućnost da država osigura lokalne resurse, infrastrukturu, servise i aplikacije te ih, po fantastičnoj cijeni koja stvarno potiče razvoj malog i srednjeg poduzetništva, ponudi na tržištu. Je li to stvarno poticaj (da iskoristim tu nepopularnu riječ) koja će omogućiti široki krug inovacija i poduzetništva u IT sektoru? Je li to bolji oblik poticaja nego što su trenutno regulirani programi od kojih ima koristi tek nekoliko tvrtki? Sigurno za razmišljanje.

P.S. Kad sam kod Kundre, čovjek ima strategiju: apps.gov. data.gov, usaspending.gov projekti su pod njegovom kapom. Što reći? Ajmo naši, copy, paste.

Jedna od bitnih komponenata Software + Services priče, odnosno Software as a Service priče je goli mramor i željezo (priznajem ima malo i softvera) a poznajemo ga pod nazivom Datacentar.

Bez Datacentara nema priče o bilo kakvoj gore navedenoj inicijativi. Prva i osnovna premisa bilo kojeg SaaS modela je skalabilnosti i tisuće korisnika. Zapravo, milijuni korisnika od kojih naplaćujete (pojedinačno) vrlo malo, a ukupno to i nije tako mali novac (Chris Anderson, Long Tail, dobar tekst ovdje). Microsoft Azure ne bi daleko stigao bez toga, a niti bilo koja Live usluga. A ni Online .

Microsoft ima vrlo jedinstveni pristup izgradnji svojih Datacentara (da, gradimo ih i više ih je od, recimo 12) i naziva ga "Generation 4 Modula Data Centers" ili skraćeno Gen 4. Možda je pristup malo drugačiji nego inače, jer Microsoft želi izrazitu skalabilnost svojih datacentara i zato ih gradi u – kontejnerima. Cijeli koncept temeljen je na iskustvima koje imamo u Gen 3 Datacentrima, ako što je Chicago. Dobar, veliki, brz, ali…. ima i boljih koncepata.

Dakle, gdje je problem? Iako su Datacentri sve samo ne mali, ipak, nakon što se izgrade, imaju konačni kapacitet i resurse koje mogu ponuditi. Izmjena kapaciteta u Datacentru nije jednostavna stvar kao što nije ni njihova portabilnosti. Microsoft gradi "plug-in" kontejnere koje jednostavno spojite na mrežu i struju i time, de facto, gradite svoj "scale out" model, ovisno o tome koliko vam "kvartovski" datacentar uistinu treba. Različite komponente datacentara grade različiti dobavljači, ali iste moraju biti dovoljno zamjenjive i modularne, odnosno prenosive da bi datacentar na kraju došao bliže vama (i to bez obzira na prilično velike bandwidthe koje vam provideri danas omogućavaju).

S druge strane, u ovu priču se upliće i priča o energiji (odnosno o potrošnji iste). Ako napravite preveliki datacentar, trošit ćete energiju koja možda ne vraća vrijednost koju očekujete, jer resursi nisu iskorišteni. Ako napravite premali datacentar… to vam je jasno. Modularni pristup omogućava kreiranje "upravo dovoljnog" datacentra kojeg lako možete skalirati ne samo virtualnim resursima, nego i stvarno, fizičkim resursima. Dosta se o tome raspisao (i to vrlo detaljno) Mike Manos, general manager for Microsoft Datacenter Services, pa možete posjetiti i njegov blog.

Za kraj, globalna ekonomska kriza nažalost ne ide na ruku planiranoj brzini izgradnje Datacentara – praktično sve kompanije koje se bave ovakvim stvarima planiraju manji broj novih Datacentara za slijedeću godinu nego što je bilo originalno planirano. No, čini mi se da je to samo privremeno, jer stvarne alternative niti nema.

http://www.internetnews.com/bus-news/article.php/3790156/Google+Microsoft+Back+Off+on+Datacenter+Plans.htm

I još malo press ekipe za kraj:
Beyond Binary/CNet: Dell racks up Microsoft as data center customer
ComputerWorld: Microsoft offers new method for building data centers
Data Center Knowledge: More on Microsoft’s Radical Data Center Design
GigaOm: Microsoft Reveals Fourth-Gen Datacenter Design
InformationWeek: Microsoft Plans Roofless Data
PC World: Microsoft Wants a Ford Model T Data Center
repost – InfoWorld: Microsoft applies Model T factory methods to datacenters
Redmond Mag: Microsoft Adds Gen 4 Datacenters for Cloud Computing
Disruption Matters: Modular Data Centers: Containers for Clouds

Dodatak 13:20. vidim da se i zadnje izdanje MSDN Architecture Centra bavi upravo ovom temom…
Dodatak 16.12. potvrda interesantne teme: i Microsoft MSDN se bavi istom pričom…