ratkom.net: potraga za nepoznatim

I ovdje ne mislim samo kako smo ostarjeli godinama, nego kako nas je pojela tehnologija i njena uporaba, kao je tehnologija kreirala sasvim novi (bolji? drugačiji?) sloj ljudi koji su nas … učinili irelevantnima. Baš kao što smo mi to napravili generaciji koja nije prihvatila Internet .

Tipični sam predstavnik Generacije X. Ako pogledate malo po wikipediji, saznati ćete da je moja generacija nastala krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih. Generacija smo koja se još uvijek sjeća prošlilh vremena i sindikalnih ljetovanja po Jadranu, nedostataka goriva ili čekanja u redu za kavu i/ili banane. Odrasli smo na grunge muzici (u Seattle se tada putovalo ne zbog Microsofta) i preživjeli prvi dot com bum, jer ga, srećom valjda, nije niti bilo ne znam kako u našim krajevima. Generacija smo tehnoloških lidera koja se na sve to zakačila s ZX Spectrumom ili C64, maštala o Amigi i završila na PC računalima.

Pa… upoznali smo nedavno Generaciju Y. Za razliku od nas, ovo je ekipa koja je nastala krajem sedamdesetih do početka devedesetih. Danas imaju manje od 20+ godina, i stvari percipiraju na drugačiji način. Vrlo rado mijenjaju poslove – ne žele se uklopiti u postojeću korporacijsku kulturu i traže da se korporacija prilagodi njima. Koriste tehnologiju na sav mogući i nemogući način – ne zato jer je to hip i fora, nego zato što… pa jel postoji uopće život bez toga? Generacija je to koja je odrasla na Harry Potteru, Transformerima, Ninja kornjačama i slično.

Zanimljivo je koliko se moja generacija trudi ostati “napredna”. Prihvatili smo sva čuda svijeta koja je donijela Generacija Y, živimo na facebooku, twitteru (mail i chat su tako…. šezdesete), razgovaramo o social networkingu i semantičkom webu, pokušavamo biti na valu drugačije komunikacije i tehnologije. Ali nije jednostavno, a izgleda nije niti baš prirodno. Toliko je zapravo neprirodno, da Generacija Y pomalo odustaje od “svojih” kanala i traži nove oblike komunikacije u kojima moja generacija još niti ne sudjeluje. Jeste li čitali kako ekipa odustaje od facebooka samo zato što se i njihovi roditelji nalaze tamo?

Zanimljivu priču o tome donio je i časopis Fast Company: “Why I love my Gen Y Assistant?”. So true. Najbolji mi je citat:

. She’s not really into the 9 to 5. She’s more of a 24/7 kind of girl. If I email my assistant at 11 p.m., she responds. If I unintentionally interrupt her dinner, she isn’t caught off guard. She’s attached to her iPhone, and as her employer, I reap the benefits. Sure, there are a few catches. For instance, when I say Sunday night deadline, that may mean a little after midnight or even 2 a.m. Monday morning. But overall, her 24-hour work schedule works to my advantage.”

Podsjetilo me na ljude iz moje generacije koji pokušavaju biti prisutni na twitteru 24/7. So hard… isn’t it?

Dakle, negdje smo oko četrdesete. I lagano smo spremni za (tehnološku) mirovinu. Mada i dalje mislimo da smo glavni – zapravo smo potpuno irelevantni Generaciji Y. Čak nas ne moraju ignorirati a niti im ne smetamo. Jednostavno smo relikvije prošlog vremena, ma što mislili o tome… Nije ni čudo da sam jučer igrao Boulder Dash na računalu

A vi?