ratkom.net: potraga za nepoznatim

Dakle, pitanje nije da li je to moguće (barem tehnološki) već da li su veliki spremni otvoriti svoja vrata i omogućiti pisanje i povezivanje aplikacija bez obzira na kojem oblaku rade. Jedno od prvih pitanja koje sam prije nekog vremena dobio od publike na predavanju o Microsoft Cloud Computingu (tada se to i nije tako zvalo) bilo je: a ako napišem aplikaciju i ona se vrti na Microsoft oblaku, mogu li jednog dana prebaciti tu svoju aplikaciju na drugi oblak? Odgovor je bio “teško” mada u principu je bolji odgovor “ovisi”. Dakle, jednostavnije je aplikaciju prebaciti na virtualizirani prostor kakav nudi Amazon, jedino što morate izgraditi okolinu od početka do kraja, no tehnički je to moguće. Gotovo nemoguće je prebaciti aplikaciju na Google Apps Engine (koji koliko vidim podržava Phyton) osim naravno ako vaša aplikacija nije pisana upravo u tom jeziku. Kako je s ostalim oblacima neznam, ali vjerujem da migracija nije jednostavna.

Kao spas u prvi čas pojavila se grupa organizirana oko Zend Technologies (a kao jedan od sudionika je tu i Microsoft, ali i IBM te druge niche tvrtke koje su poznate u cloud arhitekturama kao što je GoGrid.) koja je pokrenula projekt pod nazivom “Simple API for Cloud Application Services” ili pojednostavljeno gradnju API sloja koji omogućuje izolaciju specifičnosti pojedinačne cloud arhitekture od same aplikacije. Gotovo vrlo slično nekim programskim platformama: piši jednom, vrti bilo gdje. Prvi prijedlog arhitekture možete pronaći na ovoj adresi (simplecloud.org).

Iako ste možda daleko od ove problematike, jednog bi nam dana mogla biti izrazito važna jer je nerješavanje ovakve problematike upravo i dovelo do pitanja problema u interoperabilnosti. Standardi, inicijative i suglasnosti pomažu da se problematika niti ne pojavi – ili da je bude što manje.

a new open source initiative that allows developers to use common application services in the cloud, while enabling them to unlock value-added features available from individual providers.

Press release možete pronaći ovdje, a Microsoft komentar na Interoperability@Microsoft Web siteu.

Kad sam se već uhvatio pisanja oko konkurentnosti što našeg gospodarstva općenito, što potencijala pojedinih područja i gradova, red je dati komentar i na objavu koja se dogodila baš danas, a to je rezultat studije koju je objavio ugledni Economist Intelligence Unit, a koja daje rezultate istraživanja o konkurentnosti u IT industriji – tako se ovdje nalazi i Hrvatska, pa se možemo uporediti s ostalim zemljama u regiji ali i svijetu.

Evo kratkog izvatka iz objave koju možete pronaći na stranicama BSA:

Prema rezultatima istraživanja o konkurentnosti u IT industriji za 2009. godinu, Hrvatska je s rezultatom od 38.3 poena plasirana na 37. mjesto od ukupno 66 zemalja diljem svijeta. U odnosu na zemlje u užoj regiji, Hrvatska je u 2009. ostvarila najveći napredak – za 4 mjesta gore na ljestvici (od 41. u 2008. na 37. u 2009). Usprkos tome, u Istočnoj Europi Hrvatska i dalje zauzima deseto mjesto od ukupno 15 zemalja. Najbolje uvjete za razvoj IT konkurentnosti u svijetu imaju SAD (78.9/100 poena), Finska (73.6/100 poena) i Švedska (71.5/100 poena). Ovo su samo neki od rezultata studije koju je provela ugledna analitička kuća Economist Intelligence Unit, a sponzoriralo međunarodno udruženje proizvođača poslovnog softvera Business Software Alliance (BSA).

Dakle, pojednostavimo: iako nam je konkurentnost države sve gora i gora, izgleda da se barem mi, IT industrija, pokušavamo oduprijeti općem stanju u kojem se nalazi naše okruženje. Imate li osjećaj da je tako? Rekao bih da postoje naznake da je čak i našim IT tvrtkama tržište prilično dinamično: tvrtke se kupuju i prodaju, poslovanje se ne širi samo na regiju nego i globalno. Da je jednostavno u trenutnom okruženju – nije. Ali, ovo bi sigurno mogao biti dobar pokazatelj za državu gdje treba investirati. Dakle, ako negdje vrijede poticaji – onda je to sigurno IT industrija… Ajmo, što se čeka?

Evo i izjave Mladena Vukmira, glasnogovornika BSA u Hrvatskoj:

„U današnjem gospodarskom okružju, podrška jakom tehnološkom sektoru važnija je no ikad. Tehnologija može pokrenuti oporavak gospodarstva i stvoriti dugoročni gospodarski rast,“ rekao je Mladen Vukmir, glasnogovornik BSA u Hrvatskoj, te dodao: „Tijekom protekle godine, Hrvatska je poboljšala poslovnu okolinu, IT infrastrukturu, razvoj i istraživanja te – ukoliko Vlada Republike Hrvatske prihvati sugestije iz studije – u nadolazećim godinama očekujemo daljnja poboljšanja i još bolji plasman Hrvatske u ovom istraživanju.“

Studiju možete pronaći i downloadati na stranicama BSA…

Koliko znam za sebe, ne jenjavaju priče oko velikih nakupina informacija i podataka, ponekad i aplikacija, koje nepouzdanim kolektivnim znanjem nazivamo raznim imenima poput host, datacenter ili jednostavno server sala (podrazumijevajući da tih nekoliko servera u zbijenoj, vrućoj i ničim zaslužnoj sobi obavlja sve funkcije koje nam trebaju, a vaš prijatelj iz banke koristi sličan izraz).

Ciklična strana ekonomije ne pojavljuje se samo naravno u ekonomiji – već i u svim pojavnim oblicima koji su krajnji pojavni oblik iste – tako je nekako i sa informatičkom tehnologijom. Nakon što smo preživjeli nekoliko raznih “… idemo sve centralizirati ili idemo sve distribuirati…” godina, mislim da je ponovno vrijeme za centralizaciju, ali na malo drugačiji način. Nekako bi radije to nazvao “centralizacijom distribuiranih resursa”.

Da su svi veliki prionuli na posao pripreme za centralizaciju, to je jasno već neko vrijeme. Google, Amazon ili Microsoft već su se davno bacili u gradnju svojih centara (evo, zbog konzistentnosti, repostao sam sa starog bloga post: “[ms] moj kvartovski Datacentar: modularni pristup za budućnost”), ali kao i uvijek, nije sve u hardveru, nešto je i u softveru.

Što me vodi ka mojem pitanju tjedna.

Naime, čitam u zadnje vrijeme da se svi vendori pripremaju za slijedeću generaciju cloud computinga, ili uporabe resursa, kako je kome zgodnije. Poseban osvrt napravljen je prema “pseudo privatnim oblacima” – kao što je na primjer oblak koji bi mogla (ili može) koristiti država. Amerika je otišla toliko daleko da je U.S. Chief Information Officer Vivek Kundra objavio smjernice države za uporabu cloud computinga (tip je odličan i svašta bi se moglo naučiti od njega). Ni manje ni više, US planira centralizirati aplikacije na zanimljivu apps.gov domenu na kojoj država može (ali vjerojatno i pojedinci i organizacije, pogotovo one iz SMB segmenta) jednostavno kupovati uslugu uporabe aplikacije koju država za njih hosta u oblaku. Veliki su naravno zagrizli. Microsoft se na stranicama bloga Microsoft On The Issues bavi pitanjem kako pripremiti siguran oblak za državu. Google planira kreirati zaseban oblak za državu s aplikacijama na njihovoj platformi. Naravno, niti Amazon ne zaostaje: u igri je previše novaca da bi vas ovakva inicijativa države ostavila na spavanju.

No, daleko je ta Amerika. Zanimljivije pitanje bi bilo… a što se događa u Hrvatskoj? Već cijeli niz godina svjedoci smo istom scenariju: imamo dvije kvazidržavne organizacije (FINA, APIS-IT) koje su pretedenti na “hosting” ili “datacentar” za potrebe države. Ali, neću otkriti ništa novo ako napišem da nismo daleko odmakli. Bez obzira što radim u IT kompaniji, na ovakve stvari ipak gledam kao običan građanin: i dalje nema kvalitetnih aplikacija za građane. I dalje svoje probleme ne rješavamo elektronički. Ali, što je još gore, i dalje nam je država daleko od informatizirane (broj računala i nije neki pokazatelj).

Strategija postoji. Ako dobro pročitate dokument Središnjeg državnog ureda za eHrvatsku – “Plan provedbe Programa e-Hrvatska za 2009. godinu” na nekoliko mjesta govori o centralizaciji – doduše više infrastrukturnih servisa, nego kreiranju repozitorija krajnjih korisničkih servisa ili aplikacija. Je li to dobar korak? Sigurno je jedan od njih, kao što nam prije toga trebaju i okviri za uporabu i razmjenu podataka (kao što bi rekli u SDUeH – interoperabilnost) te okviri za povezivanje aplikacija (kao što bi rekli u SDUeH – gateway). No, gdje će se ti planovi ostvariti? Gdje su naši nacionalni datacentri? Ili – gdje je datacentar.hr (ili možda aplikacije.hr, da budem konzistentan.

Država će ga trebati sama po sebi – ali to me ne muči toliko kao mogućnost da država osigura lokalne resurse, infrastrukturu, servise i aplikacije te ih, po fantastičnoj cijeni koja stvarno potiče razvoj malog i srednjeg poduzetništva, ponudi na tržištu. Je li to stvarno poticaj (da iskoristim tu nepopularnu riječ) koja će omogućiti široki krug inovacija i poduzetništva u IT sektoru? Je li to bolji oblik poticaja nego što su trenutno regulirani programi od kojih ima koristi tek nekoliko tvrtki? Sigurno za razmišljanje.

P.S. Kad sam kod Kundre, čovjek ima strategiju: apps.gov. data.gov, usaspending.gov projekti su pod njegovom kapom. Što reći? Ajmo naši, copy, paste.

Jedna od bitnih komponenata Software + Services priče, odnosno Software as a Service priče je goli mramor i željezo (priznajem ima malo i softvera) a poznajemo ga pod nazivom Datacentar.

Bez Datacentara nema priče o bilo kakvoj gore navedenoj inicijativi. Prva i osnovna premisa bilo kojeg SaaS modela je skalabilnosti i tisuće korisnika. Zapravo, milijuni korisnika od kojih naplaćujete (pojedinačno) vrlo malo, a ukupno to i nije tako mali novac (Chris Anderson, Long Tail, dobar tekst ovdje). Microsoft Azure ne bi daleko stigao bez toga, a niti bilo koja Live usluga. A ni Online .

Microsoft ima vrlo jedinstveni pristup izgradnji svojih Datacentara (da, gradimo ih i više ih je od, recimo 12) i naziva ga "Generation 4 Modula Data Centers" ili skraćeno Gen 4. Možda je pristup malo drugačiji nego inače, jer Microsoft želi izrazitu skalabilnost svojih datacentara i zato ih gradi u – kontejnerima. Cijeli koncept temeljen je na iskustvima koje imamo u Gen 3 Datacentrima, ako što je Chicago. Dobar, veliki, brz, ali…. ima i boljih koncepata.

Dakle, gdje je problem? Iako su Datacentri sve samo ne mali, ipak, nakon što se izgrade, imaju konačni kapacitet i resurse koje mogu ponuditi. Izmjena kapaciteta u Datacentru nije jednostavna stvar kao što nije ni njihova portabilnosti. Microsoft gradi "plug-in" kontejnere koje jednostavno spojite na mrežu i struju i time, de facto, gradite svoj "scale out" model, ovisno o tome koliko vam "kvartovski" datacentar uistinu treba. Različite komponente datacentara grade različiti dobavljači, ali iste moraju biti dovoljno zamjenjive i modularne, odnosno prenosive da bi datacentar na kraju došao bliže vama (i to bez obzira na prilično velike bandwidthe koje vam provideri danas omogućavaju).

S druge strane, u ovu priču se upliće i priča o energiji (odnosno o potrošnji iste). Ako napravite preveliki datacentar, trošit ćete energiju koja možda ne vraća vrijednost koju očekujete, jer resursi nisu iskorišteni. Ako napravite premali datacentar… to vam je jasno. Modularni pristup omogućava kreiranje "upravo dovoljnog" datacentra kojeg lako možete skalirati ne samo virtualnim resursima, nego i stvarno, fizičkim resursima. Dosta se o tome raspisao (i to vrlo detaljno) Mike Manos, general manager for Microsoft Datacenter Services, pa možete posjetiti i njegov blog.

Za kraj, globalna ekonomska kriza nažalost ne ide na ruku planiranoj brzini izgradnje Datacentara – praktično sve kompanije koje se bave ovakvim stvarima planiraju manji broj novih Datacentara za slijedeću godinu nego što je bilo originalno planirano. No, čini mi se da je to samo privremeno, jer stvarne alternative niti nema.

http://www.internetnews.com/bus-news/article.php/3790156/Google+Microsoft+Back+Off+on+Datacenter+Plans.htm

I još malo press ekipe za kraj:
Beyond Binary/CNet: Dell racks up Microsoft as data center customer
ComputerWorld: Microsoft offers new method for building data centers
Data Center Knowledge: More on Microsoft’s Radical Data Center Design
GigaOm: Microsoft Reveals Fourth-Gen Datacenter Design
InformationWeek: Microsoft Plans Roofless Data
PC World: Microsoft Wants a Ford Model T Data Center
repost – InfoWorld: Microsoft applies Model T factory methods to datacenters
Redmond Mag: Microsoft Adds Gen 4 Datacenters for Cloud Computing
Disruption Matters: Modular Data Centers: Containers for Clouds

Dodatak 13:20. vidim da se i zadnje izdanje MSDN Architecture Centra bavi upravo ovom temom…
Dodatak 16.12. potvrda interesantne teme: i Microsoft MSDN se bavi istom pričom…

Oni koji me duže poznaju znaju da sam na neki način fasciniran Photosynthom još od kada sam ga prvi put vidio: ne samo da je zgodan, nego i jedan od proizvoda za koje stvarno vjerujem da potpadaju u kategoriju inventivnosti.

Photosynth je danas javni servis – barem u svojem izvornom obliku. Priličan broj ljudi ga koristi, a nije za odmet znati da Photosynth tim obožava Hrvatsku i rado demonstrira mogućnosti alata na synthovima kao što je Primošten. U zadnje vrijeme sam svjedok cijelog niza primjene tehnologije (neke od njih ne mogu opisati, ali neke su prirodne, ako što je integracija s Bingom).

Mali hint jednog od pravaca razvoja Photosyntha je novi istraživački rad GRAIL (Graphics and Imaging Lab) University of Washington (ekipa koja je i napravila temelje tehnologije koje koristi i licencira Photosynth) je novi algoritam koji vam omogućuje ne samo povezivanje i kreiranje individualnih fotografija jednog objekta, nego sasvim samostalu uporabu i kreiranje cijelih grupa objekata – čitaj gradova. Rad je uistinu fascinantan i jedan od “demoa” je stranica pod nazivom “Building a Rome in a Day” – koristeći isključivo Flickr servis izgradili su niz objekata po Rimu – na primjer, Colosseum, koji se sastoji od 2.106 slika koje su generirale 819K karakterističnih točaka.

No pravo iznenađenje je pri kraju teksta, jer je unutar tog članka izgrađen i Dubrovnik. I to čak iz 58.000 slika koje su generirale oko 3.5 miliona karakterističnih točaka. Cijeli proces (re) konstrukcije trajao je tek 17 sati – i pred nama je model od karakterističnih točaka. Zamislite samo još dodatak u kojem se generira i stvarna, analizirana tekstura koja u potpunosti potom dočarava sliku.

Dakle, da pojasnim: ovo je sve izgrađeno iz slika koje su pojedinačno korisnici postavili na Flickr. Mali trokutići na slici vam daju poziciju kamere koja je učinila sliku. Program je sam pronašao slike, uzeo ih u model, obradio i generirao grad. Bez ikakve ljudske intervencije. Više slika znači i više detalja. Jača računala znače također više detalja. Zamislite samo – granice primjene su nevjerojatne.

Na primjer, mogli bi tako virtualizirati i digitalizirati sve ljepote koje imamo – jednostavno zamolimo građane da nam daju pravo uporabe slika . Jednostavno bi kreirali virtualne prostore Arene, Dioklecijanove palače, Poljuda, senjske tvrđave ili čega već. S druge strane, programi će biti dovoljno pametni da rade “update” konstrukcije tako da mogu pravovremeno zamijeniti promjenu – zatvorio se Konzum, otvorio se Kerum. Model to jednostavno može zamijeniti. U primjenu možemo krenuti već sada koristeći osnovni Photosynth te iskoristiti te syntove za promociju. Ili jednostavnije: zašto iznajmljivači vila ne iskoriste tehnologiju kako bi jednostavno i jeftino omogućili virtualni pregled i šetnju interijerom i eksterijerom… A kad dodamo na to još i Deep Zoom….

Primjena? Edukacija, turizam… zamislite da možete na ovaj način prošetati svugdje a da trud stvaranja zapravo prebacimo na “crowdsourcing” – long tail model koji malo košta a puno donosi…

P.S. I kako znam da Oleg ovo čita, sorry ali zbilja samo nepopravljivi optimist. Ali mislim da sam to izabrao samo zato što je teže .

Riskirajući da otvorim opaku zabavu, ne mogu izdržati… pročitao sam nedavno istraživanje Forrestera oko toga kako i što radi Information Worker, i tamo samo zapazio jedan zanimljiv detalj, a odnosi se na moju nedavnu teoriju kako mi, Generacija X u krizi srednjih godina, možda pokušavamo shvatiti Web (pogotovo Web 2.0) bolje nego Generacija Y – i time dokazujemo svoju krizu . Ne mogu prenijeti cijelo istraživanje, ali mogu komentirati rezultate:

Nakon ovog izvješća, dodajmo još nešto: možda sam u krivu. Možda mi, Generacija X samo drugačije (bolje) koristimo Web 2.0 nego Generacija Y. Možda smo produktivniji, bolje dijelimo informacije (i zahvaljujući iskustvu, možda dijelimo PRAVE informacije, možda jednostavno znamo više pa više možemo i podijeliti.

Možda će Gen Y koristiti FB za različite zgode i nezgode, slike s partija, dijeljenje medijskih zapisa i jednostavno komuniciranje s svojim prijateljima. Ili jednostavno iz dosade upisivati postove dok sjede u kinu (film možda i nije tako zanimljiv).

Generacija X želi iskoristiti Web drugačije – primarno za posao ili profesionalnu karijeru kakva god ona bila. Možda se stvarno trudimo da post ima smisla – da da neku poruku ili prenese neko znanje, otvori nekakvu kvalitetnu diskusiju itd… Koristimo li to za privatne potrebe? Daleko manje, rekao bih. Možda smo i prirodno zatvoreniji od Gen Y i nije nam od interesa da netko zna i razumije zašto i kako trenutno planiram obiteljsko ljetovanje. Ipak tu ima i male djece u obitelji.

Zapravo mi ovo ima smisla: većinu moje generacije Twitter više izluđuje nego smeta – u čemu je POANTA cijele priče? Čemu to služi, pitanje je koji su mi mnogi postavili. Isto tako, gledam kako Gen X pokušava napraviti nekakav smisao od Twittera i FB, pa kreiraju razne kampanje i promotivne akcije, prate događaje i slično. Ima li to smisla? Ima. Odaziv postoji, pitanje je koliko je relevantan – tu još nemam nekakve čvrste pokazatelje.

S druge strane Gen Y upravo ovo ne traži. Mislim da ne traže smisao postojanja, oni ga jednostavno koriste. Ponekad ga koriste, iz naše perspektive, iritantno (koga još zanima 100+ twit postova gdje sam, što radim, kako radim, što mislim… pogotovo ako sam samozvana zvijezda blog/post prostora) i nepotrebno (ponekad sam blizu neke ljude isključiti jer na silu pokušavaju biti “moderatori” ili kako to popularno zovu “manageri” kanala. Ali valjda su to njihova pravila ).

No, u svakom slučaju – tisuću cvjetova, zar ne.

… sve ostalo je sr***, rekao bi stari nepoštovatelj Kubertenove ideje. No, čemu osvrt? Izašla je još jedna studija vezana uz globalnu konkurentnost: World Economic Forum: The Global Competitiveness Report 2009 – 2010 i mediji su puni vijesti kako eto, opet smo potonuli na svjetskoj listi. Nije da smo ikada i bili neznam koliko visoko (ili nisko, ovisno kako gledate, ove godine smo na 72 mjestu što je pad od 11 mjesta u odnosu na prošlu godinu), ali ovo je stvarno zapanjujuća činjenica. Navodno je cilj Hrvatske bio ući u prvih 50 zemalja ali netko je očigledno krivo shvatio smjer kojem treba ići. Specifične podatke za Hrvatsku možete pronaći ovdje, a možete pročitat i službeni stav Nacionalnog vijeća za konkurentnost, koje obećava da će biti praktičnije u budućnosti… jer ionako nitko ne čita njihove preporuke.

Je li situacija toliko loša? Priznao bih da jest, država nam teško funkcionira, i tu ne gledam samo trenutnu recesijom poduprtu situaciju, nego općenito promjene u strukturi koje se nisu dogodile kada su se trebale. Nije stvoreno okruženje koje je stimulativno ali i regulatorno u isto vrijeme – nema jasne vizije i strategije (mada nekoliko agencija ili ministarstava navodno brine o tome).

Možemo li bolje? Rekao bih – moramo. Ako slijedeće godine potonemo za još koje mjesto, biti ćemo valjda na razini Sudana. Ili što ja znam gdje, da sad ne uvrijedim nekoga. Zanimljivo je da zapravo ne tonemo – jednostavno drugi bolje plivaju od nas. Kao u starom vicu – drugi trče brže od nas – to je dovoljno da bi se izbjegao medvjed. Zašto drugi uče brže i bolje od nas? Zašto više nismo konkurentni (jesmo li ikada bili) s bliskim zemljama kao što su Rumunjska ili Bugarska? Zar je to toliko teško? Ne znam, znam samo da su Slovenci opet skočili za 5 mjesta naprijed…

Čisto za zapisnik, prvo mjesto zauzima Švicarska, po prvi put ispred USA – odmah sam se sjetio svojeg prijatelja Dejana Fore koji je u Švicarskoj i koji je nedavno žestoko komunicirao na FB po pitanju kako je raditi u Švicarskoj a kako u Hrvatskoj… eto živi dokaz da to nije niti vrijedno upoređivanja . Ali, moj pristup je ponešto drugačiji: umjesto za odlazak, ja zastupam ostanak – idemo srediti stvari jer to jednostavno moramo. Stara poslovica kaže: ako želiš biti dobar manager, onda otiđi u lošu tvrtku. A takvu neće biti teško pronaći kod nas.

BTW: onda nije ni čudo da su gospodarstvenici, barem ono malo što ih je ostalo a da nisu povezani s aferama ili marifetlukom, krenuli (ako) osnivati svoju stranku. Jer kad neće milom (država regulira) onda će silom (samoregulacija ). Jesu li to oni isti ljudi koji sjede u Nacionalnom vijeću za konkurentnost? Kad može u Splitu, može valjda i drugdje – gdje su sada oni koji tvrde da je Kerum varijanta samo pojedinačni slučaj?(Rekao bih da je ovo sada hipotetsko pitanje, kako ne bi morao obući … ali za svaki slučaj #flame suit on#).

Dodatak 10.09.

Da je tema zanimljiva znam i sam, ali da smo kao narod toliko skrenuli u nepoznavanju… nevjerojatno. Evo recimo današnjeg “glasa naroda” – Web anketa Jutarnjeg lista. Na pitanje: “Hrvatska je pala na 72. mjesto na ljestvici konkurentnosti. Tko je kriv?”, narod odgovara ovako:

Pa tko sad može razumjeti hrvatski narod? Čak 54% kaže da je za sve, pa tako i konkurentnost, kriva globalna kriza? Za konkurentnost? Ponavljam, za našu konkurentnost u odnosu na druge zemlje? Za zakone, regulaciju, akcije, investicije, razvoj… kriva je globalna kriza?

Nažalost, to je realna slika poznavanja situacije te vjerovanja državnim i inim pričama kako smo eto, puno bolji no što se to misli, i kako uvijek postoji netko tko je recimo, kriv za sve.

Dakle, ako ste, nažalost, imali prilike gledati utakmicu Engleska – Hrvatska (da vas podsjetim, 5:1), znate da je za sve krivac globalna kriza. I povijesna nesklonost Engleza prema Hrvatskom narodu. I naravno, leptir koji je krilima prije 8 mjeseci zamahnuo iznad Filipina.

I ovdje ne mislim samo kako smo ostarjeli godinama, nego kako nas je pojela tehnologija i njena uporaba, kao je tehnologija kreirala sasvim novi (bolji? drugačiji?) sloj ljudi koji su nas … učinili irelevantnima. Baš kao što smo mi to napravili generaciji koja nije prihvatila Internet .

Tipični sam predstavnik Generacije X. Ako pogledate malo po wikipediji, saznati ćete da je moja generacija nastala krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih. Generacija smo koja se još uvijek sjeća prošlilh vremena i sindikalnih ljetovanja po Jadranu, nedostataka goriva ili čekanja u redu za kavu i/ili banane. Odrasli smo na grunge muzici (u Seattle se tada putovalo ne zbog Microsofta) i preživjeli prvi dot com bum, jer ga, srećom valjda, nije niti bilo ne znam kako u našim krajevima. Generacija smo tehnoloških lidera koja se na sve to zakačila s ZX Spectrumom ili C64, maštala o Amigi i završila na PC računalima.

Pa… upoznali smo nedavno Generaciju Y. Za razliku od nas, ovo je ekipa koja je nastala krajem sedamdesetih do početka devedesetih. Danas imaju manje od 20+ godina, i stvari percipiraju na drugačiji način. Vrlo rado mijenjaju poslove – ne žele se uklopiti u postojeću korporacijsku kulturu i traže da se korporacija prilagodi njima. Koriste tehnologiju na sav mogući i nemogući način – ne zato jer je to hip i fora, nego zato što… pa jel postoji uopće život bez toga? Generacija je to koja je odrasla na Harry Potteru, Transformerima, Ninja kornjačama i slično.

Zanimljivo je koliko se moja generacija trudi ostati “napredna”. Prihvatili smo sva čuda svijeta koja je donijela Generacija Y, živimo na facebooku, twitteru (mail i chat su tako…. šezdesete), razgovaramo o social networkingu i semantičkom webu, pokušavamo biti na valu drugačije komunikacije i tehnologije. Ali nije jednostavno, a izgleda nije niti baš prirodno. Toliko je zapravo neprirodno, da Generacija Y pomalo odustaje od “svojih” kanala i traži nove oblike komunikacije u kojima moja generacija još niti ne sudjeluje. Jeste li čitali kako ekipa odustaje od facebooka samo zato što se i njihovi roditelji nalaze tamo?

Zanimljivu priču o tome donio je i časopis Fast Company: “Why I love my Gen Y Assistant?”. So true. Najbolji mi je citat:

. She’s not really into the 9 to 5. She’s more of a 24/7 kind of girl. If I email my assistant at 11 p.m., she responds. If I unintentionally interrupt her dinner, she isn’t caught off guard. She’s attached to her iPhone, and as her employer, I reap the benefits. Sure, there are a few catches. For instance, when I say Sunday night deadline, that may mean a little after midnight or even 2 a.m. Monday morning. But overall, her 24-hour work schedule works to my advantage.”

Podsjetilo me na ljude iz moje generacije koji pokušavaju biti prisutni na twitteru 24/7. So hard… isn’t it?

Dakle, negdje smo oko četrdesete. I lagano smo spremni za (tehnološku) mirovinu. Mada i dalje mislimo da smo glavni – zapravo smo potpuno irelevantni Generaciji Y. Čak nas ne moraju ignorirati a niti im ne smetamo. Jednostavno smo relikvije prošlog vremena, ma što mislili o tome… Nije ni čudo da sam jučer igrao Boulder Dash na računalu

A vi?

Stara poslovica kaže “pametan uči na tuđim pogreškama a lud na svojima”, dugo vremena sam na to dodavao “… a ja kažem da ne možeš naučiti ako ne pogriješiš”, no nekako sam odustao u zadnje vrijeme. Moram priznati da se ova rasprava vraća iz dana u dan na naš stol – ili kada stvarno imamo neki problem ili kada jednostavno raspravljamo o tome kako bi slijedeći put trebali biti pametniji.

Biti pametniji u razvoju softvera nije jednostavna stvar. Izgradnja softvera je projekt, a projekt je po definiciji “jedinstveni napor” što pojednostavljeno znači da na svakom projektu ovog tipa iznova idete u slične, ali ipak različite napore ili probleme. Dakle, teško je uspostaviti predložak (template) za ovako nešto – možete biti uobičajeno opširni i nekonkretni koristeći pristup iz upravljanja projekta (dakle, inicijacija, planiranje, izvršenje…) ali dio koji je specifičan – uvijek je izvor novih i neočekivanih događanja.

Kako biti što detaljniji u predlošku? Kako napraviti takvo okruženje koje vam omogućuje čvrst okvir koji vam drži softver a da se pojednostavljeno bavite samo detaljima i specifičnostima?

Ne znam točno koliko smo uspjeli napredovati u tome. Gledam Microsoft: čak postoji grupa kojoj je zadatak na neki način promovirati što kvalitetniji razvoj: Developer and Platform Evangelism (znam dobro je sam joj bio manager par godina), koja priča o Software Developmentu, Application Lifecycle Managementu, Software Engingeeringu itd. Ali problem nije u priči – potencijalni problem je u implementaciji. Odnosno uporabi. Sva okruženja su inherentno kompleksna, postavljaju vam ograničenja i pravila. Potrebno ih je dobro proučiti i razumjeti – ponekad radimo duple stvari ili pogrešne stvari jer smo ograničeni resursima. Koriste li ovakve knjižnice programerima? Nucleus Research kaže da izrazito povećavaju produktivnost.

S druge strane, značajno su podržani alatima kao što su Visual Studio. Visual Studio je davnih dana prestao biti “editorski” alat na nivou malo boljeg Notepada – mada znam ljude koji ga i dalje koriste s istim pristupom.

Time programeri pokušavaju pomoći programerima – jedan od načina je i patterns&practices knjižnica koju održava Microsoft – okviri, predlošci, knjižnice pravila i uputa kako graditi softver za specifične namjene. Evo liste onoga što je izašlo samo u zadnjih godinu dana:

• Enterprise Library v4.1 is a collection of reusable software components that help developers with common development needs such as logging, validation, data access, and exception handling. They can be used “as is” or extended or modified by developers as needed.
• Unity Application Block v1.2 is a lightweight extensible dependency injection container with support for constructor, property, and method call injection. It addresses the issues faced by developers engaged in component-based software engineering.
• Composite Application Guidance for WPF (“PRISM”) v1.0 and v2.0 helps developers build and evolve modular Windows Presentation Foundation and Silverlight client applications. These applications typically include  multiple screens and role-determined behavior and are designed to change over time based on business requirements.
• Application Architecture Guide v2.0 provides design-level guidance for the architecture and design of applications built on the .NET Framework. It focuses on the most common types of applications, partitioning application functionality into layers, components, and services, and walks through their key design characteristics.
• ESB v2.0 helps developers leverage the Microsoft BizTalk Server platform to build a custom enterprise service bus (ESB) for their SOA implementations.
• SharePoint Development Guidance helps customers accelerate the construction of advanced applications. This guidance helps architects and developers in the following areas: Use SharePoint capabilities to make more powerful applications; Build applications that are easier to scale, maintain and extend; Improve application quality through testing; Improve and accelerate team productivity;
• Acceptance Testing Guide v1.0 (Beta 2) provides guidance on 1. How to Plan for Acceptance Testing;2. What Kinds of Acceptance Tests to Run; 3. How to Create and Run Acceptance Tests; 4. Defining What “Done” Means; and 5.How to Justify Your Approach;
• p&p Agile Showcase on MSDN patterns & practices has been using agile development techniques for the past five years. Customers and community asked us to share our experiences and learning. This page lists resources that we’ve used to make our teams more successful

Znam da i druge tvrtke imaju isto (IBM, Sun…), Pitanje je: koliko snage stvarno (resursa) imamo za to sažvakati i koristiti. I naravno: koliko su te knjižnice dobre i same ne generiraju dodatne probleme. Naša prosječna tvrtka ima samo 3-4 čovjeka u razvoju (ponekad je to zapravo cijela tvrtka) i tek su počela značajnija okrupnjavanja. No još uvijek većina mora promijeniti model kako radi. Evidentno je također da su mlađe generacije spremnije koristiti ovako prilagođeno znanje – stariji obično ili ih ne koriste ili imaju razvijene “svoje” knjižnice od kojih ne odustaju…

Kao što sam napisao, s vremena na vrijeme lamentiram o tome… pogotovo na Microsoft Architect Forum sastancima. Evo sad će jedan krajem rujna…