ratkom.net: potraga za nepoznatim

Ponekad je zgodno ponoviti pravila o lijepom ponašanju (recimo, bonton), iako takva pravila nije lako pronaći za okruženja u nastajanju kao što je prostor kojeg pokrivaju blogovi. Dobro, ne baš bonton, ali zanimljiva pravila debatirana su na siteu CyberJournalist.NET još 2003 godine kada su blogovi bili više zanimacija čudaka neko opće prihvaćena pojava (koja danas već pomalo izumire, ali recimo da vrijedi i za twitterworld).

Trebaju li nam etička načela za ovakvu vrstu komunikacije? Iz osobnog iskustva rekao bih – da. Ne da bi se provodila i nametala, nego da svjesno razmišljamo o tome na koji način komuniciramo i na koji način kreiramo informacijski prostor oko nas.

Tek da komentiram osnovna načela, ostalo ionako možete pročitati u članku:

1. Be Honest and Fair – ne bih rekao da ljudi u digitalnoj komunikaciji ovo svjesno izbjegavaju. Prvo, svako ima svoj stav i svoju percepciju i boriti se protiv toga unutar ovakvog medija koji ti garantira (ako je to zahtijevano) anonimnost je gotovo uvijek borba protiv vjetrenjača. Također, anonimnost vam ne dozvoljava da prilagodite svoj pristup – razglabanje o nečemu s osnovnoškolcem se potpuno razlikuje od razglabanja s vršnjakom. S druge strane, percepcije i stavovi se grade na iskustvu i saznanju. U digitalnom mediju saznanja nastaju na nevjerojatan način – dovoljno je referencirati se u blogu na neki drugi “šatro referentni” blog ili online informaciju da bi tvrdili da je vaša informacija vjerodostojna. Ne jednom se dogodio primjer cirkularnosti referenci, na opći smijeh i zabavu onih koji tako nešto moraju pobijati. Generalno, ljudi žele biti “honest and fair” ali je pitanje koliko to mogu (ili, koliko im se to isplati biti u ovakvom mediju).

2. Minimize Harm – “Do No Evil” rekao bi Google. Blogosfera je po prirodi otvorenog tipa i s obzirom na točku 1. manje joj se vjeruje no što bi ljudi očekivali, ali u određenim okruženjima može ostaviti štetu koja je nepopravljiva. Uobičajeno se o ovom ne razmišlja, anonimnost koja je i ovdje prisutna omogućava razmjenu bilo kakvog tipa informacije, štetilo to nekome ili ne. No s druge strane, demokracija medija ima i svoje dobre strane, pa omogućujemo akcije i reakcije koje su, iz kuta gledanja nekog tko je odrastao uz one-way medije tipa novine i TV zanimljivo gledati eskalacijske procese i vremena koja su omogućena blogom ili twittom. Generalno, vrlo malo ljudi želi napraviti štetu, ali oni koji to žele, imaju ogroooomnu mogućnost da to naprave u prilično velikoj mjeri.

3. Be Accountable – po meni najveći prostor za brzu promjenu. Iako, prihvaćam da većina blogova služi za iskazivanje svoje maloljetničke adolescencije, oni koji žive u profesionalnom i privatnom svijetu odraslih osoba morali bi bolje sudjelovati u "realnoj” komunikaciji po pitanju onoga o čemu blogaju. Ljudi uglavnom ne ispravljanju svoje blogove, čak i kada je jasno da nisu informacijski točni. Informacije koje se objavljuju ponekad niti nemaju stvarnu, konkretnu osnovnu, nego je cilj informacije ona sama – odnosno njen pojavni oblik na blogu ili negdje drugdje. Napisati blog post postao je cilj sam po sebi, ignorirajući pravila “novinarstva” – jer blog post kao konačni sadržaj i nije ništa drugo nego informativni uradak (bez obzira o čemu se pisalo).

No, da se razumijemo, meni su svi novi digitalni oblici komunikacije super. Jednom kada sam sam sebi priznao da je gotovo s mojom privatnošću, da sa mnom komuniciraju i znani i neznani, da mi proturječe i osnovnoškolci i oni u mirovini te da me čitaju i doma i u Novoj Gvineji.. life’s good. Iako možda, barem prema gornje napisanom, nije korektan i točan. Ali takav je i bez blogova. .