O slagalicama, o projektima, o informatici i dijelovima koji nedostaju
Napomena: ovaj tekst je prenesen iz originalne objave u ICTBusiness portalu, ali s onim slikama koje sam ja zamislio … /smajlić. I BTW: vidim da već imam toliko tekstova u zadnjih par godina da bi morala pasti jedna knjiga radova (elektronička, naravno)…
Vjerujem da ste barem jednom u životu slagali puzzle. Pišem onako kako se piše, možda bih mogao koristiti slagalica, ali razumijete o čemu pričam. Možda ste krenuli s jednostavnim, dok ste još bili dijete – tada vam je 9 ili 15 dijelova bilo dovoljno jednostavno. Vremenom, prešli ste na 100, 200, 500 a oni vrlo ambiciozni na 1000. Nije da ih nema i više, ali za to stvarno morate imati dovoljno vremena. No slagalice su bile i ostale vrlo popularna igra za zabavu, kojoj ne odolijevaju generacije djece i onih malo starijih koji se njima bave.
Slagalice me ponekad podsjećaju na naše životne izazove. Složenije nije jednostavno složiti kao što niti složene i zamršene životne izazove ne možete odraditi odmah na prvu ruku. No, u svakoj slagalici imate odličnog pomagača – na kutiji ili na posebnoj slici nalazi se već složena konačna slika koju morate složiti i koja vam služi kao vodič ili arhitektura prema kojoj određujete koje dijelove kamo slažete ili ih grupirate dok se ne prihvatite određenog dijela.
Pravila su ovdje prilično jasna:
- Morate složiti SVE dijelove slagalice. Ako vam nakon 9000 dijelova nedostaje samo i jedan komad – imat ćete osjećaj kao da niste napravili ništa
- SVI dijelovi moraju biti na svom mjestu. Samo točna pozicija svih dijelova daje vam potpunu sliku. I tu nema varanja, jer poput sporta, možete prevariti samo samoga sebe.
- Ne možete primjeniti silu – SVI dijelovi moraju se sklopiti točno onako kako je nacrtano i na točno predviđenom mjestu. Ne možete "ugurati" dio tamo gdje mu nije mjesto. Ne možete koristiti škare, čekić, motornu pilu i slično.
- Sasvim je u redu pogriješiti. Napraviti nešto pogrešno, djelomično to rastaviti i raditi ispočetka. To je samo manja smetnja u ostvarenju cilja.
Zanimljivo, ovo su pravila koja objašnjavamo djeci kada se uče slagati slagalice. Kako to da onda na ta pravila zaboravimo kada odrastemo? Kako to da pokušavamo napraviti kraće i brže puteve, ugurati stvari tamo gdje im nije mjesto i ljutimo se koliko god se to može kada shvatimo da idemo pogrešnim putem i moramo iznova? Život je čudan, zar ne?
Dalje bih mogao nastaviti i po informatici i po ekonomiji, ovisno o tome što vas više zanima i što je više tema dana. Ali, zapravo je svejedno, jer su neke stvari toliko univerzalne da se ne moram potruditi nešto posebno – stvari će se već složiti na svoje mjesto. Ali, idemo o informatici u društvu.
Informatika je prilično složena znanost. Možda vam izgleda da je sve jednostavno na dodir prsta, ali stvari ispod vrlo su komplicirane i složene. Da bi složili informatičku slagalicu, više od svega vam treba "konačna slika". Blueprint. Nacrt. Arhitektura. Slika. Zapravo, treba vam vizija kako će stvari izgledati kada se jednom sve postavi na svoje mjesto. Treba vam cilj kojeg želite ostvariti i do kojeg će vam sve zapravo biti privremene prepreke koje, visoko podignuta čela, možete savladati nakon niza pokušaja i pogrešaka. I to je u redu. Zapravo, kao kod slagalice. Morate imati konačnu sliku da ne predugo miješate svih 9000 informatičkih dijelova koje pokušavate složiti u smislenu cjelinu. Tada možete raditi u grupama. Možete kreirati timove. Timovi se mogu jednostavno koordinirati. Napraviti će nekoliko "poddijelova" koji će se kasnije složiti u cjelinu. Zapravo, postaje prilično jednostavno. No, ključ svega uvijek je "konačna slika". Morate ju imati. Morate ju pažljivo čuvati, jer ako ju izgubite, biti će vrlo nezgodno. Vjerojatno će se slaganje slagalice produžiti za nekoliko puta. A možda ćete i odustati od konačnog cilja.
Ponekad mi se čini kao da slažemo slagalicu od nekoliko tisuća dijelova, a da zapravo nemamo vodič za slaganje – konačnu sliku.
Mislim da je to jedna od najznačajnijih karakteristika velikih informatičkih projekata koji se danas odvijaju – kako izgleda velika slika? Koji je konačni cilj? Što zapravo želimo postići. Da se razumijemo: ima vrlo kvalitetnih projekata. Neki su čak dobro i osmišljeni, ali nedostaju detalji. Neki od njih su zahvatili 8800 dijelova slagalice, ali pojma nemaju da im nedostaje konačnih 200 da bi slagalica bila kompletna. I nema veze – vozimo do kraja, shvatiti ćemo prekasno da nam neke stvari nedostaju. Što kad shvatimo da nam nešto nedostaje? Prema dosadašnjim iskustvima, nema veze, bacit ćemo nedovršenu slagalicu i otvoriti novu kutiju. Pa cijeli projekt iznova.
Puno previše projekata nam sliči na slaganje slagalice bez slike. Projekte koje radimo, kako u privatnom tako i u javnom sektoru, moramo odraditi uklapajući ih u nekakvu veliku sliku, zar ne? Čak i ako imate sliku, a ne možete ju objasniti niti sebi niti drugima – kao da je i nemate. Time više podupirem transparentnost, javnost, komunikaciju, objave, konferencije i slično, pogotovo u javnom sektoru – dajte da svi razumijemo i sudjelujemo u stvaranju slagalice. Bit će brže, slagalica će biti točnija i nadasve, moći ćemo pitati jedni druge „što misliš, gdje bi ovaj dio (projekt) trebao biti?“.
Kako smo već ušli u domenu projekata, primjenimo na njih malo pravila slagalica:
- Projekti se moraju početi završavati do kraja. Uspjeh projekta ovisi o svih 9000 dijelova. Ako želimo da sve funkcionira, nema odustajanja na pola ili prihvaćanja polovičnih rješenja. Ako nam nakon završetka nedostaje koji dio – imat ćete osjećaj kao da niste napravili ništa
- SVI dijelovi projekta moraju biti na svom mjestu. Nema smisla raditi parcijalne projekte koji nemaju niti početak niti kraj – većinom radimo početak, a kraj već kako nam dođe. I tu nema varanja, jer poput sporta, možete prevariti samo samoga sebe.
- Ne možete primjeniti silu – projekt moraju validirati krajnji korisnici. Ne možete im "podvaliti " projekt i reći da je to baš ono što će im, ovaj put, donijeti pravu vrijednost. Ne možete koristiti škare, čekić, motornu pilu i slično. U slučaju informatičkih projekata ne možete koristiti niti ljepilo, selotejp, ducktape ili hansaplast – kad tad će se projekt raspasti, ma koliko ga krpali.
- Sasvim je u redu pogriješiti. Napraviti nešto pogrešno, djelomično to rastaviti i raditi ispočetka. To je samo manja smetnja u ostvarenju cilja. Ovdje gotovo da i nemam korekcija, samo da to usvojimo na svim nivoima.
I još jedna stvar. Nakon što složite slagalicu, vjerojatno je da ćete ju – rastaviti. Neki od nas čuvaju složenu slagalicu na zidu sobe ili u kutiji, ali takvih je vrlo mali broj. Zanimljivo, isto tako veliki broj će rastavljenu slagalicu ponovo složiti. I tako uvijek ispočetka – već sam broj kombinacija koje možete otkriti omogućuje vam da opet iznova, s veseljem, slažete istu. I nije bitno što znate da ne možete stvoriti novu sliku, bitan je put, a ne cilj. No nakon toliko putovanja, red je jednom i stići. Barem u ovoj generaciji.
Uberbrand naš svakdašnji: svi za jednog, jedan za sve
*članak je napisan za ICT Business Portal, 06.05.2013
Znam da nisam počeo s dobrom, hrvatskom riječju. No u poplavi rasprava oko ispravnog hrvatskoj jezika i pisma, nekako mi je najjednostavnije je držati se one famoze "radio je živa stvar, on se mora mijenjati, prilagođavati" prof. Sapunara tamo još iz dana "obrane" Radija 101 te ne brinuti o tome kako se što piše i upotrebljava, već se koncentrirati na poruku i razumijevanje iste. Uberbrand nije neka udomaćena riječ, ali ako ju uglavite u google ili ajde, bing, dobit ćete niz marketinških agencija širom svijeta koji njeguju ovu riječ. Iako nije hrvatska riječ, dakle, kladio bih se da svi razumijete što znači: brand iznad branda, pojam iznad pojma, vršna odrednica nad svim ostalim odrednicama. Čemu ovakava tema i općenito uvod? Zapravo je vrlo jednostavno. Krenut ću odmah u glavu, a potom objašnjavam detalje, odnosno, prvo pucam a potom pitam tko je.
Za napredak Hrvatske treba nam uberbrand.
I to ne samo za napredak mladih, tvrtki, poduzetnika, djece, ljudi, društvenih zajednica – rekao bi za napredak svega; treba nam uberbrand.
Pokušao sam promjeniti naziv – uberbrand i nije najsretniji izraz. Možda slogan? Možda naslov? Možda nešto drugo? Stvarno neznam i u ovom trenutku nam to nije potrebno. Vidjet ćete kasnije u tekstu da neke stvari jednostavno nisu bitne i ne treba ih komplicirati i detaljizirati trošeći vrijeme na formalizme nebitnoga. Tako da do daljnjeg ostaje – uberbrand, tako i u ovom tekstu.
Uberbrandovi nam zapravo trebaju na nekoliko razina – ja ću na neki način analizirati dvije, a vi mi recite gdje sam pogriješio ili što bi se moglo napraviti bolje. Na primjer, uzet ćemo našu poduzetničku scenu. Kad napišem poduzetnička, pri tome mislim na vrlo široki krug aktivnosti koje se događaju u zadnje vrijeme vezano uz želju da se stvari pokrenu, da se kreiraju nove tvrtke, da im se olakša poslovanje, podignu platforme za suradnju, otvore fizički prostori na kojima se dijele ideje i inovacije, educiraju nove snage za nove izazove i tako slično i blisko. Tim aktivnostima predstavile su se cijele grupacije udruga i tvrtki, sve mlade i poletne i u svakom slučaju za pohvalu. Sve one, zastupaju jednu novu ideju vodilju, koja nas vodi ka svjetlu na kraju tunela, korak dalje od propasti, … sve one imaju zajedničku ideju koja se može nazvati… tu mi sad nedostaje zajednička točka. Nekako mi se čini da bi bilo izvrsno kad bi sve aktivnosti koje razni startupi, poduzetnici, coworkinzi, predavanja, edukacije mogli povezati kroz zajednički prepoznatljivi branding (zato ga zovem uberbrand). Nekakav logo, potpis, naslov, uzvik, parolu, što god koju bi svi koristili kad želimo dati do znanja da smo dio nečega većeg, nečega što traži bolje od ovog danas. Nešto što bi upotrijebili svaki put kada pokušavamo napraviti bolji proizvod ili otvoriti uslugu koja je kvalitetnija za korisnika. Logo kojeg bi koristile sve tvtke u Hrvatskoj pored svoj logoa kada bi htjeli dati do znanja da im je stalo. Da im je stalo do promjene. Gotovo kao kad naše IT tvrtke lijepe razne logiće po svojim web stranicama uvjeravajući nas da je ISO9000 upravo onaj "uberbrand" koji nam garantira kvalitetu. Treba nam brand koji svima govori da se zalažemo za nešto i da ne želimo komplicirati oko toga.
Uberbrand ne zahtjeva program. Neće ga niti nikad biti. Neće biti planova, neće biti kartica obećanja, neće biti pamfleta i manifesta. On je jednostavan znak da želimo bolje i više, što god da to bilo. I nemam namjeru objašnjavati što bi to bilo dok god je opća kriza razumijevanja napretka i nevjerojatna količina "pa bilo bi logično" razmišljanja kod kojih se logičari ne trude da svoju ideju pretvore u praksu.
Skaliranje uberbrenda je zapravo vrlo jednostavno. Možda sam govorio o poduzetnicima i aktivistima raznih kategorija ali se ovako nešto treba primjeniti na cijelu Hrvatsku. Stvarno nam treba uberbrand koji vrišti naslovom "ŽELIM BOLJE!". Vrlo osoban, vrlo jasan, vrlo razumljiv. Želim bolje. Želimo bolje. Nekako imamo pravo na to. Vrijeme je da stvorimo uberbrand kojeg će svi razumjeti, a koji nije kratkoročan politički pamflet ili letak papira.
Na primjer, uvijek sam cijenio način kako štrajkaju u Japanu: zavežu žutu traku oko ruke i… rade dalje. Proizvodnja neće stati, ali neka svi razumiju da smo u štrajku. Razumijemo druge, ali neka i drugi razumiju nas. Vrijeme je da osmislimo takav "uberbrand" i jednostavno stavimo crvenu kockicu na rever. Ili bilo koji brand kojeg osmislimo, kao što nosimo poruke koje podržavaju oboljele od karcinoma, ili želimo bolju budućnost djeci bez roditelja.
Mali uberbrand koji bi bio jako razumljiv – i nosili bi ga svi, od poduzetnika do gospođe na placu. I ne bi puno objašnjavali, pogledali bi jedno drugo i razumjeli se da želimo bolje. Da nam je stalo do promjene i da ju želimo sami napraviti. Da nam sadržaj dnevnih novina i programa nije u redu i da stvarnost mora izgledati drugačije. Zapravo ne bi rekli ništa – vjerojatno bi se samo nasmješili. Uberbrand bi ionako rekao sve za nas. Ako aktivnost osobe ne bi bila u skladu s željom da stvar funkcionira bolje, mislim da bi bio dovoljan i pogled na kockicu. I novi osmijeh.
Na kraju, možete me zvati "aktivistom" ali bilo bi dobro da se svi aktiviramo po malo. Kad nas već nisu naučili da se aktiviramo na veliko.
[cxo] Tko o čemu, ja o produktivnosti. Možda izgleda kao da je o Microsoft Officeu, ali nije ….
Svakih nekoliko godina mala manufaktura znana pod imenom Microsoft Office Team, koja je tek nedavno prošla magičnu brojku od 3.000 ljudi i time po hrvatskoj nomenklaturi postala srednje velika tvrtka, izbaci na tržište novu verziju megapopularnog alata za kopiranje magistarskih radova, zbrajanje 2 broja, slanje mailova s prilozima u kojima se nalaze inkriminirajući dokazi da je eto Sulejman ipak poginuo kod Mohača a ne onaj drugi ili prikazivanje slika i sadržaja na konferencijama poput WinDaysa. Uzbuđeni narod godinama zapravo ne spava od želje za novom verzijom i toliko ju očekuje da nema vremena niti kupiti originalni proizvod nego ga kupuje u popularnim trgovinama robe široke potrošnje poput Torrent ili MegaUpload trgovačkih lanaca po super povoljnim cijenama (paket uglavnom dolazi uz prašak za rublje).
Ne samo da se očekuje, nego se i nagađa – hoće li i što donijeti nova verzija, pa se crtaju nepostojeći screenshotovi, izmišljaju nepostojeće funkcionalnosti i nadaleko argumentira što će pisati u Help/About okviru za dijalog novog izdanja. No ono što me uvijek iznenadi su tekstovi novinarskih bardova koji su po n-ti put analizirali novu verziju Microsoft Officea, proklikali razne elemente grafičkog sučelja i zaključili nešto poput "instalira se brže, zauzima više mjesta na disku, promijenjeno je donekle grafičko sučelje i uglavnom to je to". Dakle, ovo su komentari koje redovno vidim tamo negdje od pojave 2007 izdanja koje je valjda zadnje iznenadilo novim sučeljem (sjetite se, ribbon), pa se tu moglo dosta toga raspisati o tome da li je to sada nešto za korisnike ili ne, ali uglavnom sve se opet svodilo na "nema ničeg novog".
Što reći, osim otkriti jednu nevjerojatnu činjenicu koji individualci do sada nisu uspjeli sami zaključiti. Znam da će biti šokantna za mnoge, pa vas molim da oni slabijeg srca ne čitaju dalje, a oni skloni zdravstvenim smetnjama neka to urade samo uz preporuku liječnika ili ljekarnika.
Istina je gorka i jednostavna
Dakle, Microsoft više nikada neće napraviti bolji bold ili bolji italic. Neće biti niti veći raspon boja u koje možete obojiti svoja slova, a niti klik desnom tipkom miša neće donijeti značajnije promjene od današnjeg kontekstualnog izbornika. Pojednostavljeno, što se tiče korisničkog sučelja, manje više sve će ostati kako jest, možda se tu i tamo promjeni ukupni izgled ovisno o tome što se nosi ovog ljeta, ali … to je to. Slično kao kod automobila. I dalje će većina auta biti crna, srebrna, bijela ili … možda crvena ili plava. No ono što prosječnog korisnika možda ne zanima, jer on i dalje poput mene većinu stvari koristi u osnovnom grafičkom sučelju obrade teksta, je ono što zanima korporacije, tvrtke, malo i srednje poduzetništvo, ponekog profesionalca i freelancera te razna druga zanimanja – a to je kako od svega toga napraviti novac.
Razmislimo na trenutak zašto ljudi trebaju nešto poput Microsoft Officea. Zašto bi netko izvadio iz džepa (recimo) 4.000 kn i veselo odnio paketić doma, pokazao ga svojim najmilijima i kasnije usnio miran san pravednika koji je, eto, napravio pravu stvar. Pojednostavljeno gledajući, kutija vas neće nahraniti. Neće vam prikazivati zabavne slike iz nešto dalje povijesti velikog turskog carstva. Neće pjevati, plesati, prikazivati oku ugodne trenutke ili učinit vam dan ljepšim iz bilo koje perspektive. Stvar je zapravo toliko jednostavna da vam zapravo neće dati ništa što bi vam trenutno donijelo neku vrijednost: kutija zapravo i nije proizvod – kutija je zapravo alat. Čemu služi alat? Poslužimo se wikipedijom, tako je najlakše – "Uvod u alatničarstvo", Industrijska škola navodi: "alat je pomagalo s kojim ručno ili na stroju obrađujemo materijal. S njim se radi lakše, brže i točnije.Omogućuje izradu vrlo složenih proizvoda. Alati su mnogobrojni i raznovrsni. Mogu biti jednostavni, ali i vrlo složeni i s vlastitim pogonom." Jesu li sada, bar iz domene razmatranja, stvari jednostavnije? Naravno da se ovdje pod alatom podrazumijeva nešto drugo (ima tu reznih alata, steznih alata, mjernih alata i ostalih alata), ali princip je isti, sve su ostalo nijanse, rekao je stari pjesnik.
Alatnica za sitni alat i strojeve
Dakle, Microsoft Office je alat. S njime obrađujemo svoje misli, ideje, naputke, dokumente, preporuke, dopise, pismena, blogove, stranice, knjige, recenzije, tablice, slike, zabilješke itd itd. Sve je to, imajući perspektivu alata, materijal koji je potrebno pomno obraditi. Materijal koji nekim ljudima donosi veselje, nekima tugu, zbog kojeg se neki smiju, neki su ljuti, netko ima potrebu za pokrenuti neku akciju ili promijeniti život. Materijal mora postati proizvod – alat mora osigurati da se materijal, nakon kvalitetne obrade, pretvori u nešto što želimo i razumijemo. Mora napraviti završnu verziju koja je spremna na daljnju uporabu i koja donosi materijalnu ili nematerijalnu korist. I sve je to točno primjenjivo do sada za Microsoft Office. To je odličan alat kojim proizvodimo proizvode – i dalje mislim da ne treba komplicirati više od toga.
No, ono što se mijenja s svakom verzijom Microsoft Officea (kao i bilo kojeg drugog programskog proizvoda) je sadržano u dijelu definicije koji govori o "mogu biti jednostavni ali i vrlo složeni i s vlastitim pogonom". Jednostavni – to smo proanalizirali u verzijama prošlog stoljeća. Malo bolda, malo poravnanja, print i … imamo jednostavni rezultat jednostavnog alata. Međutim "složeni alat" je upravo definicija višegodišnjeg rada razvojnih timova koji su, u jednom trenutku, ipak morali dobro razmisliti o tome na koji način napraviti slijedeći korak u razvoju ovog programskog rješenja, te omogućiti slijedeći korak "proizvoda". Danas vidimo da to nije samo alat za jednostavne proizvode, nego i za vrlo složene oblike izgradnje konačnog proizvoda, koji je nastao ne samo kombinacijom dijelova alata (dakle, dijelom u Wordu, dijelom u Excelu itd…) nego i koristeći druge alate i modele (na primjer, pohrana proizvoda u oblaku, dijeljenje putem zajedničkog radnog prostora, suradnja među članovima tima na proizvodu i slično). Vremenom je postalo jasno da Microsoft Office mora odgovoriti na sve složenija pitanja modernog zajedničkog rada. Naravno, Microsoft Office tim će napraviti sve što im padne na pamet i sve što prihvate kao kvalitetan poslovni scenarij kojeg trebaju podržati svojim proizvodom. No, temeljno pitanje je…
Koji je vaš scenarij?
Odnosno, ako mogu proširiti, koji je vaš uobičajeni poslovni scenarij kojeg želite poboljšati? Poboljšati iz raznih razloga – biti brži, imati više vremena, zaraditi više novca, biti poznatiji, pametniji, kvalitetniji… Nije bitno, bitno je da možete opisati svoj scenarij. Scenariji su upravo ono na što cilja Microsoft Office. Na primjer, recimo da ste tvrtka koja se bavi upravljanjem projektima. Dokumenti i suradnja su vam od bitne važnosti, te vam je jasno da koristite osnovne mogućnosti kreiranja dokumenata koji su dio upravljanja projektima. No da bi bolje surađivali, koristite i druge elemente Microsoft Office paketa. Sastanke vodite u Microsoft One Note proizvodu jer je u njima lako čuvati zabilješke razgovora s klijentima. Čak možete dodati i audio i video zapise sastanaka direktno u One Note. Još bolje, jednostavnije vam je voditi zabilješke rukom koristeći stylus – ionako vam sustav omogućava da zabilješke vođene rukom pretražujete isto kao što pretražujete one pisane standardnom tipkovnicom. One Note je zgodan i zbog jedne druge mogućnosti, a to je da ga jednostavno možete staviti negdje u zajednički prostor (recimo SkyDrive ili Sharepoint koji je dio šire Office obitelji) pa mu možete pristupati i s više uređaja i pristupati mu mogu svi vaši ljudi u timu. Neki od djelatnika su prilično udaljeni od ureda i rade kod klijenata pa im za povremeni rad koristi i Microsoft Office Web Apps koji im omogućuje suradnju putem Interneta, iz bilo kojeg browsera, ali isto tako i s bilo kojeg mobilnog uređaja. No, za punu suradnju timovi najviše vole Microsoft Lync – kolaboracijski i komunikacijski alat za konferencije, sastanke, prezentacije, dijeljenje dokumenata itd… Odlično je integriran i Microsoft Outlook pa vam je jednostavno zakazivati sastanke i odraditi ih u online verziji. Pored zajedničkog timskog prostora koje je vaš interni imate i dijeljeni vanjski prostor za suradnju -projekti su veliki pa imate dosta vanjskih suradnika koji moraju sudjelovati i pristupiti radnom prostoru. Zato ste i otvorili dio Sharepointa prema vanjskom svijetu i objavljujete ga javno preko Interneta. Na njemu se nalaze sva izvješća i dashboardi koji trebaju naručitelju projekta i on se jednostavno kroz Microsoft Excel i PowerPivot mogu se poigrati s podacima u izvješću kojeg mu objavljujete tjedno i automatizirano… Imate li ovakve ili jednostavnije scenarije? Ne moraju biti ovako složeni, pravilo upravljanja promjenama koje ja volim temelje se na malim inkrementalnim promjenama.
Microsoft Office je cjeloživotno obrazovanje
Jedna od mana svih korisnika Microsoft Officea i sličnih kompleksnih alata je da nikada ne nauče mogućnosti alata s kojim rade. Kladim se u svih 60+ milijardi godišnjeg prihoda Microsofta da mogu svakom korisniku Microsoft Officea pronaći bar jednu mogućnosti koja će mu pozitivno promijeniti jedan od njegovih scenarija. Vi, kao krajnji korisnik, morate to zahtijevati od alata. Dakle, nije sporno treba li uložiti u softver (bilo koji, ovdje je nebitno) već ga treba iskoristiti do maksimuma, koliko god da isti može doprinijeti vašim scenarijima. Zovite Microsoft Hrvatska, zovite Microsoft partnere, zovite upomoć – zahtijevajte od njih da maksimalno iskoristite sve što ste platili. Kad smo kod toga, zovite i neke druge vendore jer ste njihov softver vjerojatno platili i još više, a možda ga koristite i još manje. Iskoristite dan, rekao bi pjesnik. Iskoristite softver, rekao bi nezavisni konzultant. Dobar majstor uvijek ima i dobar alat i zna što s njime može. Vjerujte mi da će vaši prijatelji iz Microsofta biti jako sretni pokazati vam sve što proizvod može točno u vašem scenariju, a možda vam pomognu da i zaradite koju paru više jer, eto, koristite baš njihov softver. A time će vam i biti lakše kad stigne nova verzija, za koju ipak morate nadoplatiti koji dolar. Jer i Microsoft ima svoje scenarije za koje koristi svoje alate.
P.S. Vjerojatno vas zanima koja je razlika Microsoft Officea i nekih drugih alata koji navodno mogu sve što može i ovaj. Pogledajte definiciju. Ako se radi o jednostavnom proizvodu, može bilo koji. No ako vam treba drugačiji scenariji, odnosno složeni proizvod, vjerojatno će vam trebati i složeni alat. Što bi rekli naši stari…. "bez muke nema nauke". Ja bih dodao i "bez alata nema zanata". Pa si vi mislite.
(tekst napisan za specijalno izdanje MREŽE za WinDays 2013 konferenciju)
[WD] U potrazi za inteligentnom aplikacijom
*jedan prigodni za WinDays Business konfu…
Koliko smo napredovali zahvaljujući tehnologijama? Odnosno, možemo biti precizniji, koliko smo napredovali zato što koristimo nevjerojatne aplikacije i rješenja koja su nam omogućile tvrtke i pojedinci koji suvereno upravljaju našim digitalnim životima? Vjerujem da je teško precizno dati odgovor i većina će se zadovoljiti sa općenitim "prilično" ili "značajno" – promjene se događaju tako brzo da ih je teško metrično mjeriti. No, događaju li se uistinu?
Pogledajte malo okolinu oko sebe. Jesmo li se značajno promijenili u zadnjih tridesetak godina informatičke revolucije? Čast iznimkama, ali procesi nam još uvijek ne funkcioniraju kako treba. I dalje čekamo u redovima. Ispisujemo, kopiramo, nosimo, pečatiramo i predajemo razne dokumente i potvrde. I dalje prometujemo u okvirima nošenja glave u torbi svaki put kada sjednemo u automobil ili avion. Isto tako nismo sigurni kada će stići tramvaj i koliko će mu dugo trebati da stigne na naše odredište. Na kraju krajeva, i dalje koristimo fizički, stvarni novac. Skupljamo zlato jer mislimo da je ono jedina prava "čvrsta" valuta. Plaćamo karticama i skupljamo kamate i gomilamo minuse.
Nažalost, zahvaljujući tehnologiji ponekad vam se čini da smo i nazadovali. Telekomunikacije su toliko otvorile svijet da su na neki način obrisale bilo kakve granice i učinkovito uništile razne neizrečene norme i pravila te danas vijest nije vijest, nego je vijest samo refleksija nekakvih čudnih ljudskih anomalija u kojima je netko ukrao, bio uništen, ostao bez glave ili pomaknuo ponovno granicu onoga što društvo smatra normalnim i prihvatljivim. Zapitate li se ponekad, možemo li više? Možemo li bolje? Nismo li informatički svijet zamislili malo drugačije? Barem… brže?
Kakve nam aplikacije za to trebaju?
Znam da postavljam metafizičko pitanje. Aplikacije neće riješiti gore navedena pitanja i primjere, možda tek ih marginalizirati u kombinaciji s novim, promijenjenim procesima. Aplikacije će tek pokušati automatizirati većinu postojećih procesa ili problema te se pri tome neće koristiti riječi "inovativno, nevjerojatno, neočekivano, nemoguće…" opisujući rezultat koji možete dobiti njihovom uporabom.
Nove tehnologije moraju pratiti inovacije u poslovnom procesu. Zapravo, prethodna rečenica tako je napisana da je svejedno kako ju čitate, jedno bez drugog ne može. Morat ćemo zamisliti potpuno novi poslovni proces. Morat ćemo primijeniti potpuno nevjerojatnu novu tehnologiju. Za takav pristup morat ćemo ujedno promijeniti i ulogu IT organizacije u korporacijama. Pitat ćemo IT ekipu: što bi bilo pametno napraviti? Kako najbolje iskoristiti tehnologiju? Zapravo, dat ćemo im zadatak da nas svaki dan iznenade s nečim novim što nam značajno može povećati konkurentnu prednost.
Ponekad ćemo morati značajno odustati od ustaljenih praksi. Morati ćemo vjerovati da "ovo novo" može biti bolje i kvalitetnije. Možda nećemo inzistirati na 145% ROI ili povećanju prihoda od 14,66M USD. Možda ćemo ostaviti otvorena vrata za potpuno neočekivani pristup koji, kao generacija u srednjim godinama, niti ne razumijemo.
Tehnologija danas diktira nove poslovne modele – možda nismo niti vjerovali prije nekoliko godina da će "digitalni otisak" koji ostavljamo svojim aktivnostima na Internetu biti jedan od faktora koji će se uzimati u obzir prilikom dodjeljivanja kredita. Ne vjerujete? Možete baciti pogled na, za primjer, www.lenddo.com , koji će pogledati na vaša poznanstva koja imate na Facebooku ili Twitteru te na osnovu "važnih" poznanstava odlučiti o tome možete li ili ne biti preporučeni za kredit.
Pojedinci danas sve više paze na svoje korake na Internetu. Slučajno se klika sve manje i sve više pažljivo čitamo "sitna slova" i upute kako bi izbjegli zamke koje nose različite nevjerojatne ponude koje nam nude sve za gotovo ništa. Pod uvjetom da se automatizmom pretplatite na dnevnu sliku zalaska sunca koja vas dnevno košta 3 EUR-a pri čemu uslugu možete otkazati samo točno u 13:34 petog dana u mjesecu stojeći na jednoj nozi pogodite pomičnu kuglicu na web stranici XZY. Ili tako nekako, vjerojatno imate svoju priču sličnu navedenome.
Ne samo da pazimo na detalje, nego pazimo i na ukupnu sliku. Na primjer, pogledajmo www.klout.com koji će izmjeriti koliko smo utjecajni u dosegu društvenih mreža. Ili www.reputation.com koji pazi na vašu "online" reputaciju i upravlja vašim javnim profilom na Internetu. Nije vam jasno? Nemojte se brinuti, većini ljudi nije, ali online generacija značajno brine o tome.
Aplikacije će, barem prema analitičarima, i dalje biti bitne. I to u raznim oblicima – one koje se vrte u oblaku, one koje se vrte na mobilnim uređajima, one koje su na vašim tabletima ili dekstop računalima. Aplikacije su kralj, i ako mislite da će nestati, neće. Zapravo, biti će sve dominantnije, ali i skrivenije – pojavit će se u vašim satovima (već su tamo), vašim frižiderima (već su tamo), vašim televizorima (već su tamo), automobilima (naravno, već su tamo), zapravo biti će u svemu što se može priključiti na struju. Ponekad i u onome što ne zahtjeva nikakav industrijski pogon.
No kao što sam već rekao, to neće biti aplikacije koje gradimo danas. Sigurno ne na procesima koje danas poznajemo. Možda niti tehnologije neće biti iste.
U svakom slučaju, biti će zabava. Beam me up, Scotty, za sada na ovom planetu nema ničega interesantnog.
Krizni stožer za obranu hrvatskog informatičkog društva (KSOHID)
a one koji su propustili, a vjerujem da jeste mnogi, jučer je Nacionalno vijeće za konkurentnost izbacilo rezultate (zapravo, prepisalo iste) koji su objavljeni kroz najnovije istraživanje Svjetskog gospodarskog foruma (WEF) o informacijskoj tehnologiji, po kojem se eto nalazimo na 51. mjestu. Dobro? Loše? Po komentarima u članku, rekao bih loše, ali osim kratkog obraćanja predsjednika vijeća, g. Mudrinića, nema ničeg zanimljivog što bi mogli o tome pročitati u tekstu.
Tekst je možda suhoparan, onako, obraćanje za novinare, ali rezultati koji se komentiraju nisu dobri. Pojednostavljeno rečeno, "zveknuli" smo 6 mjesta (sa 45. na 51.), mada se to može promatrati i kao činjenica da možda neki drugi napreduju brže od nas, ali i kao činjenica da se mi zapravo ne mičemo iz pozicije već zadnjih desetak godina.
Možda nekome desetak godina ne izgleda puno, ali složit ćemo se da u informatičkoj industriji deset godina ponekad čini cijelu vječnost. Da vas podsjetim, te godine je Apple pokrenuo iTunes Store uslugu. Gledali smo Matrix:Reloaded (puno lošiji od prvog dijela). Michael Jackson je još bio živ ali su ga povlačili po zatvorima. Sadam Hussein je napokon uhvaćen u ratu u Iraku. Arnold Schwarzenegger je postao guverner države Kalifornije. Concorde je poletio na svoj zadnji let i nikada više nije odletio na putovanje. Na izborima 2003 u Hrvatskoj, HDZ je ponovo došao na vlast. Zbilja nije bila neka rodna godina, rekli bi naši stari.
No što se tiče Applea, pogledajte što je iTunes servis i integracija s iPodom napravio za njih (naravno nije samo to, ali bitno je vidjeti koliko se toga može promijeniti za 10 godina). Prvo sam mislio raspisati sve što mi padne na pamet ovdje, a onda, možda je bolje samo objaviti pregled rasta dionica – na tržištima slobodnog kapitala ovo govori samo za sebe.
Uzmimo sad ovaj indeks (recimo da je to porast sa 7 USD 2003. godine na 700 USD 2012. godine kada je dionica bila na vrhuncu). Porast od… nevjerojatnih 100 puta ili 10.000%?). Znači li to da bi (znam da je usporedba nemoguća i nevjerojatna, ali) u 10 godina i ICT industrija jedne zemlje moga napredovati sa 58 na recimo 30 mjesto? Ima li uopće takvih skokova? Na žalost kritičara, ima. Finska je napredovala sa 6. na 3. mjesto. Singapur sa 4. na 2. Nizozemska sa 9. na 4. mjesto. UK sa 15. na 7. Taiwan sa 15. na 10. I to samo gledajući prvih 10 mjesta na tablici i to samo u zadnje 4 godine. No dobro, sve su to velike zemlje i gledajući prvu tablicu mogli bi reći – pa i druge zemlje u širem okruženju imaju probleme i ne napreduju ne znam što. No složit ćemo se da to nije neki izgovor.
kako vi gledate na ovo, ali ja osobno nisam zadovoljan. Ne vidimo značajnije pomake, pa u duhu dnevno političkih događanja predlažem da osnujemo "KRIZNI STOŽER ZA OBRANU HRVATSKOG INFORMATIČKOG DRUŠTVA". Ili tako nekako, ako pronađete bolji naslov udruženja ili zanimljiviju skraćenicu, lako ćemo to promijeniti, jer je ionako cilj cilj, a ostalo su nijanse. Zapravo, zašto ne? Kad se mogu organizirati poljoprivrednici, stočari, građevina, pravnici, bilježnici, ovi, oni, što ne bi mogli i mi? Je li pri grafikon zapravo poziv na uzbunu, jer je poznati intelektualac još tamo sredinom devedesetih izjavio: "kada stanem, padam"?
No za razliku od standardnog stožera, predlažem da nemamo nekakvo vodstvo. Nemamo predsjednika, dopredsjednika, blagajnika, tajnika, savjetnika, pridružene članove i slično. To već imamo, i krije se u akronimima HUP-ICT i HGK-ICT ali sumnjam da bi oni objavili krizno stanje i pozvali na izvlačenje traktora. Odnosno, u našem rječniku, na dogovornu akciju prosječnog građanskog revolta, što god da to bilo.
Zanimljivo, ne bi tražili gotovo ništa. Ne trebaju poticaji, sastanci, pamfleti, štrajkovi i slične organizacijsko protestne metode. Samoorganizacija nam nije strana, samo ovog puta ne možemo prihvatiti bilo koji kompromis tipa: "a ako ste registriranih i za djelatnost 70.22, onda imate poticaj od…". Svi znamo da ne želimo biti na začelju informatičkog vlaka. Rekao bih da ne želimo biti niti u sredini. Zapravo, zanima nas prvi razred – i to ne samo prvi, ja bih rado kreirao posebnu novu kategoriju, kao recimo first class u avionima. Nekako se radije vidim tamo. Ili u prijevodu, među barem 20 prvih mjesta u dogledno vrijeme.
Ali to traži drugačiji pristup.
Eto, tek toliko da prokomentiram situaciju, a nadam se isto i od odgovornih, zaduženih, postavljenih, plaćenih i nadam se… spremnih.
Informatička cehovština i ostavštine braće neimara
* post je pisan za ICTBusiness portal
Znam da naslov izgleda čudno, ali razmišljao sam o tome kako ga raspisati a da izgleda onako, povijesno udaljeno. Ne samo udaljeno, nego i kao da ga je izgrizao zub vremena i da se na njemu više vidi trag rđe i soli nego što se vidi boja i čelik. No, nisam pjesnički raspoložen (mada bi se i moje umijeće u stihoklepstvu uvijek moglo dovesti po pitanje, što zahvaljujem matematičko tehničkim korijenima) nego sam u zadnje vrijeme čuo za, prisustvovao pa i bio član raznih inicijativa za "vrijeme je da se stvari dovedu na mjesto i da se uvede red u informatičku struku". I to ne u Zimbabveu (čast njihovoj informatici) nego ovdje, u bespućima informatičke zbilje braće mi po tipkovnici i čigrastom velepamtilu, u lijepoj našoj Hrvatskoj.
Iako uvod zvuči kao podloga za cijeli serijal kritike trenutnog stanja, potrudit ću se da nije: zajedničke pametne ideje oduvijek nam nisu bile strane i nismo uzaludu imenovani nacijom izbornika, ministara financija i slično. Za primjer, nedavno smo pokrenuli inicijativu da se na neki način razmisli o uvođenju stvari kao što su upravljanje projektima, nadzor nad projektima, upravljanje rizicima itd. u IT projekte u državnoj upravi. Cilj inicijative je pokrenuti raspravu o tome kakvi su nam projekti i kako ih možemo učiniti boljima. Odnosno, možemo li ostvariti sva tri elementa trokuta projekta – projekt na vrijeme, unutar previđenih troškova i u dosegu koji je zadan, a da pri tome nemamo onaj poznati fiktivni kamen grč u želudcu i stvarni kamen kocku u bubregu.
Iskreno, nije potrebno tražiti velike odgovore – bitno je da se o tome razmišlja. Treba vidjeti možemo li neke stvari ostvariti za manje novaca (na kraju krajeva, svi smo porezni obveznici). Možemo li dobiti bolje rješenje (odnosno, možemo li ga uopće već jednom dobiti)? Možemo li, što nije uvijek nažalost slučaj, uvijek javno stati iz projekta i objaviti: da, ja sam izvođač i ovo su ključni parametri projekta. Ne samo to, nego i javno objaviti i pratiti sve ključne indikatore na projektu? Možemo li razdvojiti izvođenje i nadzor? Možemo li razdvojiti projektiranje i izvođenje? Možemo li …
Hoće li to svima odgovarati? Neće. Hoće li svi objeručke prihvatiti činjenicu da kvalificirana i certificirana osoba koja ne radi u njihovoj tvrtki radi nadzor nad njihovim projektom? Nisam siguran (sve dok isti ne prihvate da to nije "njihov" projekt, nego projekt krajnjeg korisnika koji isti plaća), i očekujem cijelu poplavu zaobilaznih rješenja kako bi stvari i dalje bile "pod kontrolom". Nisam zapravo siguran da je to uopće moguće dok struka shvati da jednom u projektu profitira a drugi put žestoko gubi.
No danas ovdje nije bitan toliko cilj koliko put. Vrijeme je da se putem krene, a mislim da smo dovoljno pametni da se negdje i pomaknemo jer nikome ne odgovara status quo koji je prisutan. Možda ga još neko vrijeme možemo ignorirati, ali kada 1. srpnja nalijepimo 28 zvjezdicu u krug EU, bojim se da nas ekipa u naletu neće pitati o ničemu, a mi ćemo se čudom čuditi kako se stvari rješavaju bez nas.
Još jedna zanimljiva stvar koja je nedavno stavljena na stol: etički kodeks informatičke struke. Kodeks struke? Ako malo "proguglate" ili "probingate" vidjet ćete da sličan ima cijeli niz strukovnih udruženja, možda i ponajmanje informatika. Treba li nam kodeks? Temeljno se postavljaju dva pitanja: jedno je vezano uz samo poslovanje organizacije (dakle, nešto tipa, informatička organizacija ponašati će se već prema tome što je u kodeksu, a tamo su samo najčišće misli i aktivnosti i neće… e sad tu možete ubaciti bilo što sa naslovnica dnevnog tiska u zadnjih dvadesetak godina) a drugo je vezano uz ostvarenje projekata (dakle, nešto tipa, informatika će se truditi ostvariti projekte na vrijeme, u dosegu unutar troškovnih planova), kao da se inače informatičari trude iz petnih žila da im projekti propadnu, oni mrknu lovu, zatvore tvrtku i nestanu negdje na malim otočićima daleko pokraj Australije.
Hoće li bilo koji kodeks promijeniti bilo što u informatičkom društvu? Hoće li informatički kodeks poboljšati poziciju struke i informatičara, te će ih oni, koji su pročitali kodeks, odjednom prihvatiti kao puno ozbiljnije partnere koji su, eto baš nakon što su potpisali kodeks, postali osobe od povjerenja i vjerovanja? Teško je dati odgovor na ova pitanja – osim ako informatika u Hrvata nema namjeru postati ceh kao što su to javni bilježnici. Ili ovlašteni inženjeri za energetsku certifikaciju. Ili konzultanti s licencom određene institucije. Ili… svejedno je, dok god govorimo o tarifama ili dogovorenim pravilima ponašanja. Treba li nam zakon koji će urediti, recimo, sat sistemskog inženjera? Ili sud časti koji će izbaciti informatičku tvrtku iz "ceha" jer nije isporučila projekt unutar zadanog vremena?
Namjerno sam provokativan, jer koliko ovdje ima nevjerojatnih pitanja koje ćemo preskočiti, toliko ima i pitanja oko kojih trebamo razmisliti. Trebamo li bolje urediti struku? Trebamo li, zajedno, uspostaviti pravila u kojima se ne može odvijati veliki projekt a da nema kvalificiranog nadzora? Može li se potpisati okvirnih sporazum za izvođenje "projekata" koji zapravo i nisu projekti i zapravo ne vrijede niti pola okvirnog iznosa? Ne moram dalje raspisivati vjerujem da i sami možete smisliti svoju priču.
Dakle, ajmo HGK ICT. Ajmo HUP ICT. Ajmo čak i HIZ, vjerujem da to negdje još postoji. Imamo posla. Treba nam malo više koordinacije i podloge za "političke akcije". Iako ne vjerujem da se može (ili treba) uspostaviti "informatička cehovština" vjerujem da treba razmišljati o tome kako podignuti povjerenje u rezultate informatičkih neimara. Nije teško, a ne može odmoći. Ili, u najboljoj tradiciji hrvatske debatske povijesti, imate i drugačije mišljenje?
Kada su četrdesete nove dvadesete: startup priča za Generaciju X
* post je pisan za ICTBusiness portal, izdanje 06.03.2013
Koje su najbolje godine za stvaranje životnih iskustava? Kada je pravo vrijeme za napraviti nešto zanimljivo i radikalno? Jesu li dvadesete dobre za pokretanje svoj posla? Naravno. Zapravo, mislim da je bilo koje doba odlično za to – pod uvjetom da znate u čemu ste dobri i što znate napraviti. Istraživanje po tom smislu vas neimovno vodi u propast, iako kada ste u dvadesetima možda još živite kod roditelja, nemate velikih obaveza i možete riskirati na raznim poljima – to su upravo prednosti tih godina. Čak vam niti ne treba dobra ideja – istu možete na neki način "ukrasti". Možete provjeriti što u udaljenim krajevima zemlje ljudi rade dobro i zanimljivo i onda to prilagoditi ovdje. Kad to počnete, ionako možete pivotirati oko ideje koliko želite i vjerojatno će vas to odnijeti u sasvim drugom smjeru.
No ono što mi je interesantno je Generacija X. O svim tim podjelama sam ionako pisao na svom blogu, pa mislim da razumijete ove zanimljive podjele na razne generacije. To su, prema teoriji, ljudi rođeni od sredine 1960tih pa do sredine 1980tih – dakle danas su to trideset do pedesetogodišnjaci. Većina ih radi u raznoraznim "organizacijama" i zahvaljujući boomu privatizacije početkom devesesetih, dosta ih je u korporacijama u stranom vlasništvu. Razne su to djelatnosti, ali u mom okruženju su to informatičko komunikacijsko financijske djelatnosti, od kojih u našem vlasništvu nije ostalo skoro ništa ili vrlo malo. Ljudi su to u "najboljim godinama" koji danas daju najbolje od sebe, a opet, većina ih je privržena svojem radnom mjestu i okolini i svojevrsnim "zlatnim lisicama" kojima ih korporacija drži u svom okruženju. Zanimljivo, vrlo ih je malo otišlo putem poduzetništva, ali oni koji jesu, isto su tako uspješni, zreli ljudi koji se bore s okruženjem oko nas. Bore se vrlo uspješno, jer ICT, na primjer, sektor je koji još donekle radi i zapošljava, i ima nekakve ideje kako rasti i jačati, što i nije nešto što možete naći svaki dan.
Možda tu utjecaja ima i čudna životna priča koju su prošli četrdesetogodišnjaci u našim krajevima: vrijeme kada su bili mladi, agilni, bez obaveza vrijeme je koje je najbolje za pokretanje, isprobavanje, guranje i odstajanje. No, to vrijeme, u poratnim devedesetima, potrošili smo na snalaženje u prostoru, završavanje škola i zapošljavanje. Možda su u to vrijeme očvrsnuli, naučili ne tražiti pomoć, riješiti ono što se riješiti da a preskočiti ono što je gubljenje vremena. Nije moguće naravno ovdje generalizirati, ali to je rezultat generacije kojoj pripada veliki broj danas uspješnih managera, voditelja, direktora u svojim srednjim godinama.
No, vratimo se temi.
Jeste li primjetili kako povećani broj ljudi iz ove generacije i okruženja odlazi iz svoje višegodišnje karijere i počinje samostalan poduzetnički posao?
Mislim da su ljudi u ovoj generaciji zapravo idealni za startup poduzetništvo, ali i bilo koji drugi oblik poduzatništva im nije stran. Nakon dvadesetak godina raznih poslova i funkcija, mislim da im znanje o radu i stvaranju nije strano, mreža ljudi i organizacija postoji, lakše rade most prema drugim ljudima i organizacijama i još ako mogu preći preko ograničenja osobne i društvene naravi koju nam je društvo nametnulo… čini mi se idealno. Ponekad je još bolje pronaći kombinaciju koje čine ljudi različitih zanimanja ali i godina, pa odjednom imate priliku raditi s mladim, kreativnim ljudima, koji (pogledaj početak teksta) mogu lako pogriješiti, ali možda im možete pomoći da tih grešaka bude manje. Ili, možda oni mogu isto pomoći i vama.
Ne kažem da se to nije događalo i prije, ali… s obzirom na ekonomiju oko nas, zašto? Zar nije jednostavnije biti voditelj ureda u nekom tijelu državne uprave? Nije li sigurnije biti srednje pozicionirani manager u stranoj kompaniji? Možda je najbolje biti … možete ubaciti što god želite, jer odgovor je: NIJE. Iako se kao član birokracije u državi ili korporaciji možete sakriti od bilo kojeg tipa odgovornosti za pogreške koje ste učinili.
Pravi poduzetnik je izrazito vidljiv: vide se njegove odluka, politika, rad, stanje tvrtke, ljudi, sve mora biti brzo i pošteno… preuzimate rizik za sve vidljive detalje. Ne možete se izvlačiti na zakone, pravilnike, druge organizacije i ljude.
Naime, imam nevjerojatan respekt prema poduzetnicima (ipak sam ja proveo cijeli život u korporativnom okruženju). Kad pišem poduzetnik, uopće ne razmatram poduzetništvo koje danas možete pronaći u (redom u novinama): političkom kriminalu, gospodarskom kriminalu, kriminalu kao takvom, sportskom kriminalu, tv programu koji je kriminal sam po sebi… Mislim na ono "neviđeno" poduzetništvo koje radi, stvara i ne dobiva previše pažnje.
Zašto bi itko bio poduzetnik? Zašto bi netko pristao na sva ograničenja i rizike koje poduzetništvo nosi (jedan od odgovora dao je i kolega kolumnist Sven)? Zašto bi se netko postavio u poziciju u kojoj može propasti?
Pa, pogledajmo što bi bila alternativa: možete raditi u raznim drugim organizacijama, trošiti vrijeme na razna interna događanja, sastanke, koordinacije, callove, meetinge, crossgroup kolaboracije, kave, doručke, ručkove, večere (poslovne, naravno), ugovore, dopise, memose, zapisnike, organizacije nečega, otkazivanje nečega, rješavanja problema, kreiranje problema, odgodu istih… shvatili ste. A pritom razmišljati ima li za vas mjesta u slijedećoj reorganizaciji, koji je vaš slijedeći karijerni korak, hoće li uspjeti projekt koji je stvarno van vaše kontrole, hoćete li napraviti kvotu, budžet, forecast, pipeline, velocity, kako priopćiti šefu da imate problema s njim a da vas ne zamrzi, kako zaposliti dobrog čovjeka a da nije (da sad budem politički korektan preskočit ću ovaj dio rečenice) .. itd.
U usporedbi s time, ponekad poduzetništvo, čak i uz činjenicu da se država dobro trudi da nemate previše uspjeha u istom, izgleda kao godišnji odmor. Jednom kada shvatite da ste dobri, pametni, da možete i hoćete, onda će vjerojatno sve druge mogućnosti biti daleko na drugom mjestu.
Kao što je napisao Seth Godin svojedobno na svom blogu koji je neiscrpna inspiracija razmišljanja o različitim temama:
"Napustite svoj posao. Sada(*). Prestanite raditi nešto što je glupo, riskantno i nepromišljeno (vaš sadašnji posao uključuje sve te tri osobine). Prestanite raditi za tvornicu i počnite stvarati nešto što će ljudi zapamtiti.
*Zapravo, ne morate dati otkaza baš sada. Sada možete samo odlučiti da ćete dati otkaz."
RSS pretplata na članke
